E tako i treba!
Piše: Ivica Sarić
Hasic.dk
danas
Prije nekoliko godina sam „šetao“ internetom i jednostavno ukucam na Google ime Hasić. Na moje iznenađenje, osim podataka o Haagu i prokletom ratu (gdje se ime Hasić spominje), izleprša i ona o Hasićkoj stranici (Josipova stranica).
Toliko mi je bilo drago da je nisam posjetio odmah, nego sam namjerno sam sebe testirao da vidim hoću li pogoditi šta je na stranici. Stvorio sam si sliku u glavi (nekakvu viziju ) šta je na stranici i tek onda je sa ćeifom otvorio i prelistao od početka do kraja. Poznavao sam Josipa i, moram da priznam, iako sam očekivao da ce stranica biti jako dobra ipak me je iznenadio, jer je bila (i još je uvijek) predobra.
Pocetak
Hasic-online, 5. svibnja 2005.
A onda nakon nekoliko mjeseci dobijem E-mail od moga prijatelja Željke koji me obavještava da će i on pokušati da uradi nešto slično… Pa to je to. Napokon da uradimo nešto da se pokrenemo sa mrtve tačke. I to sa dvije stranice. Mojoj radosti nije bilo kraja. Obojici sam napisao par riječi podrške i evo i danas, nakon nekoliko godina, to isto činim iako dugujem jedno veliko izvinjenje Josipu jer sam obećao da ću mu nešto poslati a to još nisam. Ali nadam se da će on to shvatiti a ja ću svoje obećanje ispuniti, kad tad.
Hasic-online,
srpnja 2005.
Morao sam i njh dvojicu da smjestim u ovo moje putovanje vremenom i uspomenama jer su ovim svojim gestama to itekako zaslužili. Ubijeđen sam da svi mi koji imamo pristup Internetu, a volimo svoje mjesto i odakle potičemo svaki slobodan trenutak, iskoristimo da malo zvrknemo šta ima novo na našim stranicama. Neko ostavi kakvu poruku a najčešće samo pročeprkamo šta ima novoga i netragom nestanemo do slijedeće posjete. I to je OK. Ali smatram da bi smo trebali malo više da potpomognemo naše urednike. Na taj način ćemo obogatiti obje stranice a i nama će biti veći merak posjećivati iste.
Bio sam neizmjerno sretan kada sam stupio, ponovno, u kontakt sa osobama koje nisam čuo niti vidio deset pa i više godina. A još mi je više drago kada vidim da i onaj mlađi naraštaj koji Hasić znaju samo kroz priču starijih, posjećuju i obogaćuju naše stranice. To je stvarno lijepo i tako treba i da nastavimo… To nam dođe kao infuzija, o ono što pročitamo nešto kao melem na ranu, pa se nadam da, ako što više čitamo i pišemo, prije ćemo “ozdraviti” i bit će nam svakako lakše.
Pozdrav vama, dragi moji, bilo gdje da ste, bez obzira da li se mrznete ili se pečete na plus 45 (da mi je malo snijega) i molim vas, ne ćutimo, recimo nešto, pomozimo Josipu i Željki ali i Domaljevčanima, Korničanima, Pruđanima i Zasavčanima jer i oni imaju predivne stranice….
