Tu sam pustio korijenje ali duša mi je negdje drugdje...

Piše: Ivica Sarić

Prije dvije godine na jednoj svadbi, negdje u Njemačkoj, po prvi put sam imao priliku slušati Željka Jurić. Pjevača koji je naše gore list, iz Srednje Slatine. Priznajem da nikada nisam bio ljubitelj narodne muzike ali bio sam oduševljen jednom njegovom pjesmom: „Srednja Slatina – moja domovina“, a naročito jednim stihom koji se pojavljuje u toj pjesmi…’’sad mi Zapad avlija…’’

Odkako sam spakovao svoje krpice i zaputio se trbuhom za kruhom, ili kako bi pokojni Kas rekao …’’ode Ana preko okeana…”, Zapad mi postade nešto kao avlija!!!

Tu sam pustio korijenje ali duša mi je negdje drugdje. Kao klinac, vazda sam maštao o tom Zapadu. Krojio u svojoj glavi nekakvu sliku o njemu i pokušavao ugurati sebe u tu sliku. Dočarati ga u nekakvu formu samo meni prihvatljivu. Ali ni sanjao nisam da bih jednog dana tako isto razmišljao, samo ovaj put kao odrasla osoba a ne kao klinac, o rodnoj grudi, svom Hasiću i j…nom Balkanu. Ali eto, to je život. Čudni su putevi ljudski pa i moj nije izuzetak.

Ali nadam se, iskreno se nadam da ću opet jednog dana biti opet onaj isti ja. Da ću opet uživati u mirisima kazana za rakiju, mesara, lopoča, ljubičica i bagrema sa naših njiva, piti vodu sa arterca, čuti zvuk šargije, posavske pjesme, kreket malih žaba (kučica), igrati opet blagoslova, zvrka, bliške i prstena, kušati pečenice sa ražnja, sarmu, pirjan, kulen i domaću provu, krasti kruške, šljive i zerzdelije, objesiti se na platon…

A do tada, ostaje mi da se tješim ovako. Uz pisanu riječ. Nekako mi bude lakše. I da sanjam…o mom Hasiću, Posavini, Savi, Bosni…

Rekord u prodaji ulaznica na jednoj igranci zasigurno i suvereno drži grupa Tatin džep. U sastavu:
Zdenko Dragičević - bas gitara
Mato Šupković - solo gitara i vokal
Dragan Popić - bubnjevi
Prodali su ukupno jednu kartu…!!!
Upravo tako, jednu jedinu kartu. I tu jednu kartu kupio je Marko Stanić-Brko.
Igranka je održana 1983. god. u čitaonici u Donjem Hasiću. Čitaonicu je tada držao Mijo Brandić-Staran dok je predsjednik omladinske organizacije bio Željko Ević-Žižak….

U Sali omladinskog doma u Gornjem Hasiću, sedamdesetih i početkom osamdesetih, održavale su se tzv. kino predstave. Kino operatori (Prle i Ciki) iz Bos.Šamca su dvaput sedmično održavali nezaboravne kino večeri gdje su se (prema informacijama svjetskog udruženja bundevara) pojele enormne količine sjemenki bundeve (špica).

Tadašnji “traketaški sistem” prikazivanja filmova (svakih pola sata pauza-da bi se promijenila traka filma) bio je najbolji vid zabave, iako nije bilo baš udobno sjediti po nekoliko sati na drvenim klupama koje su, ujedno, bile i jedini inventar tadašnjeg doma kulture u Gornjem Hasiću…

Osim nogometa i odbojke, Hasić je odgojio i sportaše koji su se okušali i u drugim sportovima. Pa će tako ostati zabilježeno da su stolni tenis igrali: Andrija Dragičević, Mladen Mišić, Dragan i Marko Meščić, Joso Dragičević, Ivica Sarić i Pavo Dragičević;

Rukomet: Filip Ević, Mato Popić, Mladen Mišić i Ivica Sarić;

Košarka: Zlatko Petričević, Anto Meščić, Marko Meščić;

Šah: Luka Mišić, Anto Sarić, Dragan i Marko Meščić, Mladen Mišić i Pejo Sarić (koji je ujedno bio i savezni sudija u šahu i kuglanju);

Tenis: Nenad Dragičević, Niko Brandić, Mladen Mišić i Ivica Sarić;

Motociklizam: Nikola Meščić;

Kuglanje: Ivica Lilić, Dragan i Marko Meščić, Marko Blažanović, Jozan Katić, Zdenko Brandić;

Naravno, možda sam i propustio nekoga da navedem, stoga vas, uzdajući se u vaše pamćenje, molim da nadopunite i proširite ovu listu….

Stari most u Mostaru je zaštitni znak grada Mostara, takvom lentom časti bi se trebala okititi i naša ćuprija na Žendragu. Tko ju je i kada napravio, ne znam (ako netko zna ove podatke, molimo da ih pošaljete) ali znam da je dugo povezivala, ne samo dvije obale, nego i ljude pa tako i sjećanja. Pa evo sad’ ću da i navedem jedno:

Duga otprilike 7-8m a široka (ne više od) 1.5m, služila je najviše pješacima i pokojem biciklisti, ali nikada, nikada više nego jednom u isto vrijeme. Međutim, da je sve moguće uvjerili su nas Z.B. i S.D. jer su se i oni sami, jednog maglovitog jutra, nemalo iznenadili kada su se mimoišli negdje na sredini ove naše legendarne ćuprice…

Žendrag i okolne bare pa i kanali su vazda bili puni ribe. Štuke, karasi, bandari, linjaci, kesege, šarani, babuške, kederi, zlatari i čikovi su često bili prisutni na našoj trpezi. Naši umjetnici u pecanju ili kako mi to danas nazivamo, ribičiji, su bili: Matija Meščić, Ðuro Meščić, Ðura Mišić, Pejkan Meščić, Zvonko Blažanović, Vlado Blažanović, Anto Blažanović-Bufalo, Anto Blažanović-Patak, Pejkan Meščić, Stjepan Blažanović-Braco… Međutim, jedan od njih je dotakao sam vrh “popularnosti”. Matija Meščić. Čovjek koji je izvukao neman od 9.3 kg, zvanu Štuka…

Tamo davnih 50-tih/60-tih godina u Hasiću je postojala pekara. Riješio jedan čovjek ( nažalost imena mu se nikako ne mogu sjetiti) porijeklom Albanac, da otvori obrt i eto izabrao Hasić. Jako čudno i neobično jer, osim Bos. Šamca, nijedna druga mjesna zajednica nije uživala u takovim delicijama.

Mirisale su kifle, lepinje, pletenice, kruh i somuni čak do Blažanovića sokaka. I ništa nije bilo ljepše nego od onako toplog kruha odkinuti “okrajak” i uz put ga uz slast smazati. Kasnije je i nas Pupo uskočio u posao ali nažalost to nije dugo potrajalo. Koliko me sjećanje služi, tamo negdje sredinom sedamdesetih a možda i početkom osamdesetih radnja se je zatvorila.

Ne znam koliko ste puta u životu pješke išli prema Hrastiku i Božanuši, onim poljskim putem kraj Bab’Jozenice. Ljetnim danima taj poljski put se pretvarao u prašinu. Finu prašinu koja je, barem mene, podsjećala na puder. Koja je to bila milina skinuti se bos i u punom trku (zaprdencati se) pretrčati preko iste!

Ali namjera mi nije bila pisati o toj finoj prašini (kasnije ćemo i njoj posvetiti malo više pažnje) nego o jednom stablu vrbe, koja se je nalazila kraj tog našeg Božanuškog puta. Netko ju je jednom (da li namjerno ili slučajno?) zapalio ali ona se iz prkosa nije dala, nego je izgorjela samo unutrašnjost debla. A mi smo je prozvali “Izgorita Vrba”.

Svaka naša “akcija” počinjala je od nje. A baš u to doba napravljen je i film „Družba Pere Kvržice“, tako da se dosta nas poistovjetilo sa junacima tog filma. To nam je bilo kao zborno mjesto. Da li je „Izgorita Vrba“ još u životu, ne znam, ali trebalo bi i to provjeriti….

U našim ranijim tekstovima uvijek smo spominjali Žendrag i Čandrićku, međutim nikada i onaj dio Žendraga preko puta Sudijine i Bicine kuće. Iako je i to bio dio Žendraga uvijek smo ga smatrali "nezavisnom" cjelinom. Nalazio je se iza kuća Nikole Brandića, Pere (Matišina), Stjepe (gostioničara) i starog Pipikinog mlina. I tako cijelom dužinom puta kroz Tišinu. Zbog visoke obale (preko puta Bicine kuće) bio je idealan za sankanje (naravno zimi) i sklizanje šlicugama. Nažalost, taj dio Žendraga nikada nismo dovoljno pazili i čuvali pa smo ga jedno vrijeme koristili kao deponiju smeća (naravno ne svi, nego neotriježnjene individue). Nekoliko puta smo organizovali i čišćenje ali zbog neodaziva većeg dijela stanovništa i od toga se odustalo.
Sve u svemu eto postavismo i taj dio Žendraga na mjesto koje mu i pripada, ovdje u Hasićki vremeplov.

Već sam prije spomenuo družbu Pere Kvržice i kakvog su utjecaja taj film, ali i knjiga, imali na nas.Živjeli smo u tom fazonu i non stop smišljali nove pustolovine. Pa smo tako došli na ideju da podvađujemo gnijezda. Nekako u to doba svi naši poljoprivrednici nisu mogli da “dišu” od enormnog broja svraka i vrana, tako da smo im mi našim vratolomijama umnogome doprinijeli da se taj problem makar malo umanji. Kasnije su ta ista jaja, koje smo skupljali kao trofeje, počela da se odkupljuju (za Hasić je to činio Drago Ðurić) tako da smo mogli i koju kintu namaknuti iz tih ludorija…
“Djelovali” smo u poznatim šumama: Pavičinoj, Iletovoj, Arsića, Mikića, Vučkovića….

Plodne oranice Bosanske Posavine uvijek su izdašno rađale sve vrste poljoprivrednih kultura: od ječma, pšenice, kukuruza, soje i kupusa pa tamo do povrća i voća. Međutim najdraža kultura je svakako bundeva. Em što je bila idealna (i jeftina) stočna hrana, em smo mi tamanili njene ukusne sjemenke, kod nas popularno nazvane špice. Pripremale su se na razne načine kao npr. pržene i posoljene, pržene neposoljene, sušene na suncu, sušene na peći…

Često su znale biti dodatni izvor zarade za nas klince. Jer vazda su se tražile i uvijek bile na cijeni. Na utakmicama, u kinu, kod kuće ispred televizora, na putu prema školi pa čak i na igrankama, uvijek su nam džepovi bili žuti od njihovih slatkih sokova. Ali su nas nekada uvaljivale i u belaj. Zbog prevelike potražnje klinci su se na sve moguće načine snalazili da nabave iste pa su se nekada odlučivali na „marisanje“ tuđih. Nije bila rijetkost da vrijedni domaćini zateknu groblje bundeva u svojim njivama sa čepom negdje na vrhu, ali potpuno ispražnjene iznutra.

Pakovale su se u novinski papir (fišek), dok je mjera bila fildžan. Najniža cijena tog fišeka (naravno u kojeg moglo stati najmanje jedan fildžan špica a najviše pet) koju ja pamtim, je bila pet banki, da bi kasnije inflacija diktirala tu istu cijena i one su rasle na stoju, dvije, pet…

Najčešće smo upotrebljavali Večernji list, Sportske novosti, Večernje novine (sarajevske) za pravljenje tih fišeka, sto zbog veličine listova ali i zbog toga što su se te novine najviše i čitale. Čovjek koga smo svi zapamtili da uvijek ima pune džepove špica je bio naš legendarni Nale Brandić, koji je bio i najbolji majstor za pripremanje istih…

Špice-pakovale su se u novinski papir (fišek)

Loviti ribu pecaroškom opremom je pravi gušt ali i prava vještina. Ali je bilo i onih koji su mislili da je to samo gubljenje vremena. Međjutim bilo je i onih koji su se dosjetili kako da u što kracem vremenu ulove što više ribe. I nije bilo bolje varijante za to nego plavljenje.

Dvojica entuzijasta koja su prednjačili u tome su svakako Anto Blažanović (Patak) i Matija Meščić.
Sistem je bio poprilično jednostavan. Koristila se je mreža duga odprilike 3-4 metra a široka onoliko koliko se je mogla obuhvatiti raširenim rukama. Učestvovala su “dva tima”. Jedan koji naplašuje (plaši ribu koja u toj zbrci bježi glavom bez obzira) dok drugi pridržava mrežu.

”Lovina “ se raspoređivala po zasluzi ili po “kamaricama”, ali uvijek se pazilo da nitko ne bude oštećen. Zbog toga što je postojao veliki rizik da se na nešto nagazi i u tom slučaju ozlijedi (posječe), često su se obuvale duboke gumene čizme, a srećkovići su ponekad znali da nakon plavljenja u tim istim čizmama pronađu po koju ribu.

Ivica Sarić, rođen je 1967. godine u Varešu, završio jer srednju poljoprivrednu školu u Bos. Šamcu, studirao poljoprivredu u Šapcu.
Od 1994. živi i radi u Adelaide (Australia).

Njegovi tekstovi, koji svježe i živo oslikavaju vrijeme u kojem je živjela jedna generacija, pisani su našim jednostavnim posavskim jezikom, ali sve to ne umanjuje istinsku vrijednost sjećanjima koje Ivica, u želji da se sve zabilježi, prostire pred našim očima... Dapače!

Ivici čestitamo na hrabrosti i želji da se sve zabilježi, a njegovi tekstovi su doista zaslužili da se pojave na ovim stranicama, i nadajmo se da će ih biti još dosta, da ćemo još dugo, dugo uživati čitajući njegove zabilješke koje su, u svojoj suštini, vrijedni dokumenti: Njegovi tekstovi slike su vremena koje je iza nas, komadići naše prošlosti, ali i jako svjedočanstvo o našem postojanju na određenom prostoru i u određenom vremenu! Najkraće rečeno, Ivičini tekstovi su - dokumenti naše mladosti!