Putovanje u prošlost
Piše: Ivica Sarić
“Znaš li ti da je engleska riječ ‘Baseball‘ nastala od naše riječi ‘bezbeli‘….?”- E vidite, dragi moji, to je samo jedan od bisera ”izbrušen” u našemu Hasiću. Stoga, u slijedećih nekoliko putovanja u prošlost, pokušaću osvježiti i ponovno na svijetlo dana iznijeti nekoliko nezaboravnih fora i provala iz naše sredine. Jer smatram da i taj dio našega življenja, obilježen forama i provalama, zaslužuje veću pozornost.
Sve je to bio dio nas, dio našeg života, i vrijeme je da se zabilježi.
Pokušaću vam, dakle, približiti i prepričati neke zgode iz tog vremena, s nadom da ću vas, barem na tren, vratiti u ono vrijeme kada smo bili najsretniji i kada smo „mozak puštali na pašu’’ kad god smo mogli.
Patrice
Devedesetih godina prošloga stoljeća kada su jugići i stojadini bili ono što su danas Peugeot, Renault ili Fiat (najjeftiniji, najekonomičniji pa samim tim i najpopularniji automobili), bilo je potrebno imati izuzetnu sreću i prepoznati vlastiti auto u mnoštvu drugih: većinom su to bili isti modeli (Yugo 45, Yugo Koral, Zastava 101, Zastava 128). A da zbrka bude još veća, polovica ponosnih vlasnika tih limenih strojeva “padala’’ je na istu boju… „Il‘ trula višnja il‘ ništa“ (opet jedna izjava od našeg…hmmm, nećemo spominjati imena)…Znači, trula višnja je bila najpopularnija boja automobila, a omiljeno parkiralište za „strojeve“ u Čaršiji bilo je, pa zna se…ispod kestenova preko puta SDK, odmah uz park Pere Burbure. I upravo tu, na tom parkiralištu, počinje ova naša priča, priča o Yugo Koralu boje trule višnje.
Dvojica prijatelja, hasićki momci Z.B i I .S, poranivši kao i mnogo puta dotad (u 9.45 h) dolaze u Čaršiju, parkiraju svog ljubimca boje trule višnje i kreću na „zborno mjesto“, caffe bar Carmen… Nekoliko kava sa šlagom, malo “nabacivanja” ljepšem spolu, i prijatelji kreću dalje. Otključavaju auto, vozač rutinerski starta…bez uspjeha. Istu radnju ponavlja nekoliko puta. I kada su se već pomirili s činjenicom da nešto nije u redu sa motorom, vozač primijeti da nešto fali. Patrice…
„Jebote, neko mi ukr’o patrice“ !
Glavni je junak ove priče bio pobožan momak, i u unutrašnjoj dekoraciji njegovog auta najistaknutije mjesto zauzimale su patrice, obješene o retrovizor. I bio je poprilično ljut saznanjem da mu je netko ukrao nešto iz auta, pogotovo nešto tako sveto... Ali to nije bilo jedino iznenađenje…. I kontrolna tabla i volan bili su drugačije boje… E to je već nešto ozbiljnije… Kako je moguće??? Proveli su tako nekoliko minuta, čudeći se i razmišljajući…dok suvozač nije pogledao oko sebe i primijetio da je na parkiralištu još najmanje desetak istih auta. I svi su iste boje… Ali, za razliku od ovog u kojemu su se nalazili, susjedni je imao patrice, obješene o retrovizor… Žurno su izašli i krenuli otvoriti vrata susjednog auta - ide…pokušaj da upale auto…radi….? Izlaze napolje i provjeravaju registarske tablice onog prvog auta… Oooooopssss…đakovačke oznake… Pogledaju oznake drugog auta…to je to…njihov auto….
Prva reakcija…smijeh……..druga…opsovali su sve živo kragujevačkoj industriji automobila što prave ključeve koji su univerzali i kojim se (skoro) svaki Yugo mogao otključati. I što prave toliko automobila iste boje. Boje trule višnje.
O ovom događaju dvojica prijatelja nisu pričali nikome. To je bila njihova tajna, koju su skrivali, evo, sve do sada.
Sada i vi, dragi čitatelji znate za tu njihovu (ne)zgodu.
A sami akteri ove priče, vjerujem, od srca će se nasmijati prisjećajući se Yugo Korala boje trule višnje i vlastite gluposti…
Neću, neće ni on meni!
Ne otići umrlom na sahranu, u Hasiću se smatralo popriličnom sramotom, jer uvijek se je išlo “barem neko iz kuće”, što iz poštovanja, što reda radi, neovisno je li pokojnik bio kućni prijatelj, rodbina, komšija ili samo poznanik. E, tako jednog dana umre naš sumještanin, sve je proteklo “kako Bog zapovjeda”, puno je svijeta prisustvovalo sahrani. U cijeloj toj žalosti netko primjeti da na sprovodu nema pokojnikovog najboljeg prijatelja i brata po piću. Odmah je puklo nagađanje, što i kako to da baš njega nema, kada bi on morao biti tu prvi. I na tome je i ostalo, sve do sutrašnjeg dana…kada se “krivac” napokon pojavio “međ‘ svijetom”…
Na pitanje radoznalaca gdje je bio i što ga nije bilo na sahrani, on je, hladan kao špricer, odgovorio:
-”Što ću mu ići na sahranu kad ni on meni neće doći….”
Ipak, kasnije se saznalo, nije baš sve bilo tako crno, a posebno nije bilo „bezdušno“ i „bešćutno“, kao što se mnogima činilo…kasnije se ispostavilo da se „bezdušnik“, shrvan bolom i tugom za prijateljem, napio “k‘o smuk”. I u takvom stanju nije ni mogao prisustvovati sahrani….
