Trebamo li zaboraviti našu prošlost?
Sačuvani djelić naše prošlosti: Slika iz 1953. godine. Sliku je od zaborava sačuvao Anto Meščić - Indijanac.
Na slici su uzvanici na svadbi Djure Mišića. Prvi s lijeva na slici je Dragičević Pavo - Pauka, drugi je Marko Mišić, mladenci su u sredini, ispred njih lijevo (sa flašom u ruci) Iilija Mišić, desno od njega je Pejo Mišić (Ilijin brat), harmonikaš je nepoznat, curica u krilu djeda ilije je Ruža Mate Mišić (sada u Slavoniji) a desno sa dva cvijeta od krep papira na reverima je Mata Mišić (zidar). Nažalost, svi osim Ruže Matine su pokojni.
Piše: Ivica Sarić
Kako čovjek stari tako postaje i mekši, kako postaje mekši tako i na neke’ stvari gleda drugačijim očima. Nekada sa sjetom ali nekada i sa prezirom.
Tu ne važi ono pravilo ”nema supe bez stare koke.”
Prave formule kako se “zaštititi “od negativnih nus-pojava ovog fenomena nema ali ima kako ih ublažiti.
Ono što se desilo nama u zadnjih petnaestak godina niti u najgorim snovima nismo mogli usanjati, kažem i podvlačim ovo usanjati, a kamoli i pomislili da bi se moglo desiti ikome. Ali neću o tome. Na rane ne valja stavljati soli. Valjda će se i nama, barem jednom, grah pravo i dobro baciti.
No, da se vratim na gore spomenute nus-pojave i kako ih ublažiti.
Pazite sad, ja govorim ovo samo nama Hasićanima, jer samo mi sebi možemo pomoći. Ako sebi ne želimo bolje kako onda od drugih možemo očekivati više.
Pamtimo i bilježimo, snimajmo (i tonske i video zapise). Iskoristimo naše starije sumještane, pitajmo ih o svemu i svačemu, hvatajmo te niti koje polako nestaju i jačajmo ih. Jednog dana bit će nam žao ako to ne uradimo. Priključimo se akciji za štampanje prvog Posavskog Rječnika da sačuvamo jezik koji se na našim prostorima govorio, govori i govoriti će, čuvajmo naše stare običaje, prikupljajmo dokumenta i fotografije…
Bilo bi super kada bi smo jednog dana objavili nekakvu monografiju o našem kraju, namjerno neću da kažem Hasić jer smatram da se tu mora pomenuti i Kornica, Tišina, Novo Selo, Grebnice, Bazik, Domaljevac, Zasavica, Prud pa čak i Tramošnica, Ledenice, Čardak, Kladari i Garevac…
A to možemo samo ako malo mrdnemo svojom ***icom i uz dobru volju, koju, nadam se, još uvijek imamo. Iskoristimo našeg Željku i njegovu (našu) stranicu, svećenika Josu, našu Ružu i njenog brata Josipa, Pericu, Patka, Mirkeca, Đuku, Vjeku, Đurinog, Pincila, prelijepoj napravi zvanoj kompjuter, biblioteke, naše ljude rasute svuda po svijetu... Haj’mo pokazati svima (a prvenstveno nama) da sve možemo samo kada hoćemo.
JFK je rekao, možda najbolju misao ikada rečenu barem što se tiče domoljublja: ”Ne pitaj šta je tebi Amerika dala, nego šta si ti dao za Ameriku…???” Naš zavičaj nas čeka i vapi za našom pomoći. Znam da mi to možemo. A to nam je i dužnost…
Bit’će nam lakše, i u srcu ali i kraj njega.
Ona stara poslovica - DALEKO OD OČIJU, DALEKO OD SRCA, nije tačna. Vjerujte mi.
Naši najbliži i najmiliji svakim danom nas napuštaju, moramo to učiniti i u njihovo ime.
Dok pišem ovaj tekst saznadoh tužnu vijest da je naš Lukan izgubio bitku sa opakom bolešću i da je nažalost preminuo. U sekundi su mi izletjele milijarde slika i sličica o tom dobrom čovjeku, prvo kao igraču (svim tadašnjim klincima, samim tim i meni, bio je idol) a kasnije kao o komšiji i sumještaninu. Neka mu je laka crna zemlja i počivao u miru.
Ilustracija: Anto Meščić - Indijanac (poslao: Perica Mišić)
