Bilo bi fino kada bi se ljudski život mogao prebaciti na filmsku traku, pa da ga čovjek, kad’ god mu se ćefne, vrati unazad ili pretjera unaprijed…

Piše: Ivica Sarić

Bilo bi fino kada bi se ljudski život mogao prebaciti na filmsku traku, pa da ga čovjek, kad’ god mu se ćefne, vrati unazad ili pretjera unaprijed… Tada se, vjerovatno, ništa ne bi zaboravilo, a one sitnice, koje su nam bile od izuzetne važnosti dok smo bili klinci i klinceze, postale bi dio almanaha i za poodmakle godine.

Tako bi, npr. štipaljke (za sušenje veša), promijenile prvobitno značenje i postale držači pantalona prilikom vožnje biciklom (baciklo ili točak kako su ga naši stariji imali običaj nazivati). Jer ništa gore nije bilo nego kada vam se donji dio pantalona zaglavi u masnom lancu bicikla. Em što se pantalone oštete (poderu), em što ih nitko živ više ne opra od ulja (tot-mast)…Ili npr. korpa na biciklu.
Nije koristila samo kao držač ili nosač tereta ili fasunke iz granapa, ili pak za prevoz mekinja i koncentrata, nego se koristila i za izradu šljicuga (klizaljki). Kad se (korpa) razdvoji na dva dijela postaje idealna klizaljka… Samo je potreban komad užeta (špage ili kanafe) da se “pritegne“ uz gornji dio zgloba noge i eto… spremni smo i za hokej i za brzo klizanje ali isto tako i za spust. Ni tadašnji ih ELAN nije pravio ništa bolje (mislim na klizaljke).

A o unutrašnjim traktorskim gumama ne moram ni da pričam. Samo jedno pitanje za vas, dragi naši čitaoci i posjetitelji…: Jeste li Vi jedna od osoba koja se je naučila plivati upravo sa tom gumom? Zar nije bila bolja nego bilo koji “šlauf”za plivanje proizveden u Jugoplastici? Eto to bi mogli postaviti na ovoj stranici kao predmet za diskusiju a ja ću se ponovno vratiti sa još pokojom sitnicom koja će nas film vratiti malo unazad. I još nešto, ako vam se ovo moje piskaranje dopada, recite svima a ako ne…nemojte o tome ni zucnuti. Sve vas voli i pozdravlja vaš Kodžak….

Dok su nas naši učitelji i učiteljice pokušavali natjerati (neki s uspjehom neki ne) da čitamo obaveznu lektiru i u junacima iz djela Ive Andrića, Gustava Krkleca, Miroslava Krleže, Muse Ćazima Ćatica i ostalih, pokušamo pronaći ideale, nama su uvijek bili draži junaci iz stripova edicije Roto Biblioteke, Lunov Magnus Strip, Strip O’ Teka ili junaci iz čuvenog stripa Alan Ford. Tako da smo i naše primenke (nadimke) dobivali po istim. Blek Stijena, Komadant Mark, Teks Viller, Zagor Teney… uzeli su primat fra Petru, hrabrom vojaku Švejku i ostalim iz plejade ozbiljnih junaka… Pa smo čak i mogućnost preživljavanja u prirodi crpili iz tih istih stripova.

Mogli smo dane i dane preživjeti u Iletovoj, Grizlijevoj ili pak Iculjinoj šumi jedući plodove majke prirode. Od trnjina, kiselica, lješnika, malina, kupina, torgulja, zerzdelija, divljih šljiva bijelica, divljih jabuka, krušaka, drijenova, šipaka, dudova (bijelaca i crnaca) i glogova neki su kvarili i zube i stomak a neki popravljali krvnu sliku. Ali bilo je slasno i nadasve uzbudljivo.

Po svim ovim navodima može se steći dojam da smo nekako najviše bili u srodu sa američkim indijancima. Od veliklog arsenala primitivnog oružja izdvojio bih klamerice (jedna vrsta praćke u obliku slova Y, sa komadom jake gumice koja spaja vrhove “račvi” dok se za municiju koristilo klamer strijeljivo (komad čelične ili bakarne žice, dužine oko 1 cm i presavijene u oblik slova U), te normalne praćke (komad unutrašnje gume od bicikla dužine, odprilike, 50 cm i širine 1.5cm sa komadom kože pričvršćene na jednom kraju u koji se je spremalo strijeljivo (najčešće kamenčić a nekada i kliker), ali prava je umjetnost bila napraviti luk i strijelu.

Najčešće se koristilo drvo graba (za luk) jer je bilo dosta dobro savitljivo ali ipak jako (da ne pukne) dok se za strunu koristilo silk za pecanje (najlon), za strijelice najidealniji materijal su bile žice od starih kišobrana (ambrela) ili pak komad pravnog drveta (šiba) sa pričvršćenim ekserčićem na vrhu.

Zbog onog silnog “oružja” iz kućne radinosti moralo se je ići u akciju. Pa nećemo valjda dozvoliti da sve to zahrđa? Stoga smo plac iza čitaonice, koji je bio zarastao u pravu džunglu, pretvorili u pravi mali ratni poligon, sa svom potrebnom infrastrukturom. Bili su tu i vigmani, stubovi za mučenje, kojekakve zamke ma…vjerujte mi, i veliki poglavica Whinettou bi nam pozavidio na svemu tome. A kad’ smo već kod imena poglavica imali smo i mi svoje Bikove koji sjede, Crvenog Orla, Geronymoa … Anto,Vlado, Pavo,Stjepan….nekako su ta imena bila jednostavnija za zapamtiti, a brate mili svoji smo, zar ne…?!!! Što bi izmišljali toplu vodu kad’ je ima napretek.
To su bile te naše igre, dio naše svakodnevnice. Tu smo se prekaljivali, postali ljudi, naučili da slijedimo jačeg, starijeg, da iste te i poštivamo ali i da se učimo velikoj školi koja se zove život.
Ali koliko puta smo došli na ideju da budemo stariji i ozbiljniji nego što smo u stvari i bili…? A ništa lakše to postići nego (k’o fol) pušiti. A cigara nema, niti ih smijemo pokušati kupiti kod Joce, Vitomira, Ruže ili Kaje…jer šta ako roditelji saznaju. Opet smo upotrijebili naše moždane vijuge i našli idealnu zamjenu za duvan. Svila od kukuruza. Sve bi bilo OK dok najnesretniji od nas ne bi slučajno zamotao živu osu ili pčelu u tu istu svilu, a tad je to bio ogroman problem… Kud nam od ugriza nateknu usne pa je vidljivo i okom, tako i jezik nabubri da niti pričati ne možemo…I kako sad to da objasnimo roditeljima???

A sjećate li se Pony bicikla? Jedini bicikl koji se je mogao rastaviti na dva dijela (i koji je za to vrijeme bio poprilično skup). Od njih smo pravili svakojake modifikacije. Neki su umjesto upravljača (guvernal) ugrađivali stari volan od auta, neki su opet mijenjali zadnji točak sa većim, a neki su išli tako daleko da su ugrađivali kojekakve tranzistore i naravno slušali muziku. Dok je struju proizvodila malena dinama pričvršćena za prednji točak (trijenjem o felgu stvarao se elekticitet koji je bio dovoljno snažan izvor za napajanje jednog tako primitivnog stroja kao što je bio ručni tranzistor).

Čak su i stare konzerve od sardine, mesnih narezaka i Gavrilovićevih pašteta u našim rukama poprimale drugačiji smisao. Koristili smo ih kao telefonske slušalice, dok je spaga (kanafa) mijenjala kabel. Naime dvije konzerve (svaka je imala po nekoliko izbušenih rupa na dnu) bile su povezane tom špagom, i na udaljenosti od nekoliko metara moglo se je komunicirati kao i sa telefonom. Mi smo ih zvali Aber kutijama…

U  sedamdesetim godinama, prošloga vijeka, Hasić je imao juniorski tim (podmladak) koji je “harao” čitavim područjem Bos. Posavine. Mjesta koja su bila čuvena po jakim mladim naraštajima kao npr. Prud, Domaljevac, Obudovac, Bos. Šamac, Gajevi…mogla su samo sa dozom ljubomore posmatrati naše majstore s loptom jer smo im “skidali skalp” na svakoj utakmici. Ali da ne bih sad spjevao odu našim momcima preskočit cu sve hvale i pokušati oživjeti jednu zgodu iz tog, trofejima berićetnog, doba.

Bila je jesen, kiše su vec dobrano zavladale u vremenskim prognozama a nas je čekala utakmica u Batkuši. Teško gostovanje…ne zbog jakog suparnika nego izuzetno grubog. Batkuša je uvijek igrala ne na ljepotu, nego na snagu. I tako je bilo i ovog puta. Boss Nurko (tadašnji trener) stalno nam je ponavljao da se pazimo: ”j…š loptu pazi glavu i noge…!” Ali inat je inat. Mi smo krenuli u pravu borbu i nakon prvog poluvremena već je bilo svima jasno tko će biti pobjednik. Već je bilo pet-šest razlike u našu korist, pa je i grubosti nestalo…tako da se je igrao čisti nogomet. Ali jednog momenta (igralo se je drugo poluvrijeme) primijetili smo da na našem golu nema golmana. Pošto nije imao puno posla nitko nije ni primijetio da je, nekim čudom, nestao. Prasnuo je smijeh, zajebancija, već je i rezervni golman bio spreman za ulazak…

I onda, iza našeg gola, nasta komešanje… ali ne u publici nego u kukuruzu (iza gola je bila velika njiva kukuruza, gdje je klasura stršala kao spomenik obranom plodu). I naš golman u punom trku izlijeće iz kukuruza, preskače ogradu i zauzima mjesto na golu kao da ništa nije ni bilo…???

Šta se u stvari desilo? Zbog hladnog vremena, kiše, vjetra, ali i ne kretanja, naš je jaran dobio trčkalicu i odlučio nađubriti oranice i po cijenu gola, a pošto je sva pažnja bila usmjerena prema Batkušinom golu to je mogao  mirna srca i uraditi.

Živio ti nama P.M.P sto godina……

Za kraj, na pamet mi pade par riječi koje smo nekada koristili, a nisam siguran da su u upotrebi i danas, pa da vas malo podsjetim na njih:

- kvita ili egal (kad se nekom odužimo ili kada nitko nikom ne duguje ništa),
- taman ili knap (baš po mjeri),
- pribica (mali nogomet ali bez prekršaja),
- škljoja ili čakija (maleni džepni nožic),
- pranđica ili prangica (ručno napravljena vrsta praćke, u obliku slova Y, ponekad smo je zvali i klamerica)
- špicoka (tehnika udaranja lopte u nogometu,vrhovima prstiju),
- dvorupac (kada se iz početnog udarca kliker ubaci u rupu koja se opet zvala roša),
- čamati se (češati se),
- fasovati (dobiti batine),
- mušmula (vrsta voća),
- paljetkovati (sabirati ili prikupljati nešto na jedvite jade),
- bezbeli (naravno),
- zauvar (okoristiti se )
- pičniti (udariti)…
- asli - jesi li (izgleda da)
- aber - vijest
- zerzdelija - vrsta šljive
- kalaštura - ružna cura
- zvekan - vrsta brandyja (Zvečevo)
- rogonja - pučki naziv za vrstu piva (Jelen)
- potlje –poslije
- otoič - od malo prije
- moče - kobajagi (kao)
- Granap - prodavnica mješovite robe
- patoka - zadnje kapi rakije iz kazana
- huja ili uja - ljutnja
- trgači - berači kukuruza
- brla - zbrka
- isčil - izbor (odabir)
- gabor - ružna osoba (cura ili momak)
- fasunka - obaviti kupnju
- sriktati se - srediti se (dotjerati)
- greblje - groblje
- švorc - bez novca
- jami - ma nemoj ili dosta je
- kabuliti - prežaliti ili potvrditi (turski-kabul)
- birka - skoro, zamalo
- cicvara - vrsta jela
- točak - bicikl
- uvratine ili ovratine - najistureniji dijelovi oranice (njive)
- oranija - velika posuda za topljenje masti
- ćumur - ugalj
- bostan-dinje i lubenice
- savulje-obradiva zemlja uz rijeku Savu
- butrovka-zemljište sa lijeve strane igrališta ( iza Čandrićke)
- Kninevi-pučki naziv za groblje u Hasiću
- rogulje-primitivno izrađena alatka koja se koristila za skladištenje sijena
- dvor-dvorište
- avlija –dvorište
- vrtlak-bašta za povrće
- kapara-novac koji se je uzimao kao predujam
- blagosov-vrsta kartaške igre
- enac-prekršaj (igranje rukom) u nogometu
- viktorija vrsta nogometne igre (igra na jedan gol)
- veker-vrsta sata
- šizike-vrsta cipela ali i vrsta pantalona
- vražja koža-vrsta umjetne kože
- filkino zlato-lažno zlato (naziv nastao po ženi poznatoj po imenu Filka)
- šlajbok-vrsta novčanika
- zidara-vrsta igre (s metalnim novčićima)
- sirutka-mlijeko sa velikim postotkom masti
- šnjita-komad kruha
- čvarkuša-vrsta peciva (s čvarcima)
- pokljukuša-vrsta peciva
- fukara-čovjek bez ugleda
- loncija-skitnica
- kovčalica-vrsta igle za kopčanje
- rubina-pučki naziv za vrstu kosulje
- privrata-nešto kao palačinka ali bez jaja
- cic-sjedište na biciklu ili motoru
- pletara-plastična posuda (najčešće 5l) za vodu ili rakiju
- rasol-slana voda dobivena kiseljenjem kupusa
- dječija sinica-večera servirana samo za djecu na posebnom drvenom stalku zvanom sinija
- firaun-vrag (sotona)
- fildžan-mala posudica za ispijanje kave
- terzijan-trzalica napravljena od kravljeg roga (za sviranje uz šargiju)
- bajlag-umetak za gumu od bicikla(loše zakrpan bicikl)
- raga-staro ili istrošeno kljuse (konj ili čak auto)

Ivica Sarić, rođen je 1967. godine u Varešu, završio je srednju poljoprivrednu školu u Bos. Šamcu, studirao poljoprivredu u Šapcu.
Od 1994. živi i radi u Adelaideu, Australia.