Bijeli bagremi
Piše: Vladimir Brandić
Večeras mi naviru sjećanja na kasne šezdesete, početke sedamdestih, tamo negdje do sredine istih.
Vrijeme kada su prvi Hasićki gastarbajteri krenuli put obećane zemlje, naše sexualne revolucije koja je uskovitlala krivudave Hasićke kaljave ceste.
„Mladost“ je punila igrališta okolnih sela pa i šire jer je imala igrače drugačije boje kože…
Dodirivali su ih, pitajući se da li su izgorili na suncu ili na tavi, istovremeno diveći se njihovom loptačkom umijeću.
Perica, Sany, Macuš
Hasićka raja: Kljivac, Sany, Perica, Mirza, Blaženka, Vera
Samo rijetki su smjeli skoknuti do Balegovca na igranku jer tamo su bili Džojići koji su pravili inventuru - ako slučajno ne znaš da se prekrižiš ili ne daj Bože ne znaš Oče naš. A i ujak Anto je bio vrlo poželjan lik.
E, ne bih tim krivudavim i kaljavim Hasićkim cestama, odoh ja preko naše olimpijske „Šaševice“ do „Olimpa“! A gdje je to?
Mjesto je to gdje sam rođen, pohađao srednju školu, puko šamarom jednu curicu jer mi je onako bezobrazno rekla da imam lijepe usne…
Tu sam spoznao za Brus Lija, Peru Pitu, šefa Burburu, Ćorin sladoled, Mešine ćevape…
Pero Pita
U toj maloj čaršiji bio je „Olimp“! Prekrasna, velika kino dvorana u koju si odvodio svoju simpatiju, kobajagi da gledate film, istovremeno vrebajući da sukneš prste ispod dugačke haljine. Taman kada si već sasvim blizu, pukne filmska traka kod Joce i svjetla se pale. Baksuzluk! Drugi puta ću sigurno dobiti „šljagu“ - đe ćeš bolan to pred svijetom. Tu ću staviti točku na doprinos „Hasićkoj sexualnoj revoluciji“.
Ležim na trosjedu zajedno sa svojom „drugom“ i gledam preko oka pomalo zgranuto kako bjelosvjetske samoubojice paraju zrakom leteći na novogodišnjoj turneji “Četiri skakaonice“. Znate slučajeve kada se ljudi popnu na neki neboder i pokušavaju skočiti dolje. Vatrogasci već spremno čekaju sa razapnutim platnom, psiholog ga pokušava odgovoriti od nerazumnog čina.
E, sa tim letačima bi trebalo slično! Treba se neki psiholog popeti gore i očinskim glasom ga moliti: „Joza, nemoj ići dolje! Sutra je novi dan. Ima i drugih žena na svijetu, nije ona jedina“.
Ma pusti to, neka skače ako hoće. Misli su mi ponovo usmjerene na onu istu kino salu gdje je jednom prilikom gostovala Sarajevska grupa “Cod“. Za mlađe podsjetnik na njihove prekrasne hitove kao što su: Bijeli bagremi, Deni, Novi štos, Ciciban, Moja mala na popravni pala…
Grupa "Cod"
Zašto baš oni?
Kada se sjetim njih odmah mi kroz glavu prostruje „šamački vašari“. Sjetim se stolova za stolni nogomet, flipera, troprstne mašine za vađenje kutija cigara, ringišpila, mašine za mjerenje jačine udarca…
Čika Čedo je tada „vršio“! Svojim prodornim glasom je pozivao prolaznike: “Mećat majka, Sarajevo prazno! Metneš na Sarajevo, kad ono - čičin broj“.
Na par koraka od njega „Karike na marike! Ko nabije, taj dobije“! Flaše pune raznoraznih pića nakićene sa iljadarkama fino poslaganim na siniji. Okolo je napravljen jedan krug prečnika tri do četiri metera. I za neku paru dobiješ drvene kolutiće prečnika oko 4 cm koje moraš nabaciti na flašu.
Svatko je imao svoje ciljeve. Mlađi, da nabace i uzmu iljadarku, a starijima nije bilo do para. One su i onako prolazne. Kako došle, tako o´šle! Oni su radije, ako pogode cilj i karika ostane na flaši, jednostavno zamijenjivali nakićenu iljadarku sa još pokojom flašom pića. A zaje..ne igre, rekli bi neki.
Svi su se radovali tim danima. Djeca, jer će dobit pokoju dugačku šećernu bonbonu, ako ne to onda barem puškicu ili šarenu lagu. Ovome zadnje spomenutom nije se nitko radovao, lijepo zvuči, ali ništa ne donosi. Nije se imalo… Momci i cure su oblačili najfinije što su imali, jer bila je to prava parada dobrih komada sa susjednih općina.
Nekad: oblizalo, alva, dugačke šećerne bonbone... u ponudi je bilo svega a djeca su najčešće dobijala "šarenu lagu"
Lopovi! Znali su izvlačiti podeblje novčanik iz džepova polupijanih ili više pijanih gazda. Domaćini su tada uspješno prodavali stoku, nekako je taj dan bio predodređen za to.
"Rogonja"
Domaćice su se veselile jer su mogle otrgnuti i po koju paru za podmjeru. Para je bilo uvijek malo, samo za rakiju i „Rogonju“ (Apatinsko pivo) nije smilo usfaliti. Majstori šargije su tada neviđenom brzinom prodavali svoje eksponate: kutlače, pracaći, sita, vretena - već je prije podne bilo sve rasprodano.
Ringišpili su ushićenu raju vrtili u krug, s kartom u ruci se podugo čekalo na red da sjedneš na njega. Sa jednog tresti Šaban, na drugom „Cod“, ispod šatora za stolni nogomet „Boney M.“. Prava ludnica!
Niti tko koga čuje, nit razumije, a opet sve ima svoju kolotečinu. Nepregledne rijeke šetača upotpunjavale su sav taj stampedo. Kulminacija svega je bio večernji korzo po čaršiji - ništa nije koštalo, a svi smo bili sretni i zadovoljni.
Možda je ovaj moj come back u neka sretnija vremena, pomalo i idiličan. Nikako da si dokučim da li je ta idila bila tako lijepa zato što sam bio mlad pa je sve bilo lijepo, ili je to stvarno bilo tako.
Možda će mi tvoj glas dragi čitatelju pomoći da dokučim istinu?
Vladimir Brandić, 11.1.2009.
Fotografije: domaljevac.com
