Igre naše mladosti
Klikeri: jednoperac, dvoperac, troperac, četveroperac, peteroperac, šesteroperac... Najcjenjeniji su bili oni sa jednim ili dva "pera"! Klikeri sa manje "pera" bili su bolji, kvalitetniji, čvršći...
Piše: Mirko Blažanović
Moram priznati da kada čitam ove prekrasne priče od g-dina Ivice, istog momenta se nađem u toj priči, razgovaram s tim klincima, i sve što tada poželim je to, još samo jedan put da ih vidim. Znam da je to nemoguće, ali znam kako je ipak i moguće, a to je da još jedan put s njima odigram partiju klikera, partiju bliške, prođemo jos jednom zajedno do škole, odemo čuvati stoku na RASTIK i LUGOVE, odigramo hokej na Žandragu, i jos mnogo toga drugom prilikom.
Spomenuo sam namjerno KLIKERE i BLIŠKU, jer to su igre naše mladosti, o kojima naša djeca malo znaju, a da se ne zaborave. Glavna igrališta za partiju klikera su bile MERAJE-livade, i to meraja kod pok. Pavice Brandić, meraja na NJIVICI i meraja kod čitaonice. Evo nas na meraji kod Pavice, svi su tu, Dragan-Meša, njegov brat Marko, Puljo, Vodenjak, Klepac-Stjepan Stanić, Ico-Pacin, Šerif, Zdenko, njegov brat Josip, Popo, Keja i još mnogi drugi. Igra može početi, ali prije nego što igra počne, da mlađem naraštaju malo pojasnim pravila igre.
Sve se bazira oko jedne rupe -ROŠA- u zemlji, koja je dubine otprilike 3-5 cm, a iste tolike i širine, i nalazi se po mogućnosti na sredini meraje, oko koje je poželjno da nema trave i da je što ravnije. Igrači, nema pravila, ali najčešće njih 5-6 se dogovore s koje udaljenosti bacaju klikere prema roši, i igra tako može početi. Cilj je ubaciti kliker u rošu, ili biti najbliže roši, da možeš prvi započeti igru. Bilo je više tehnika držanja klikera, ali dva načina su bila najčešća i većina igrača je koristila njih za igru.
Pokušati ću opisati ta dva načina držanja klikera, mada će biti teško, ali evo prvog i najčešćeg načina. Kliker se nalazi između savijenog palca i kažiprsta, tako da kliker gurate ispravljanjem palca, a drugi način je taj, da se kliker nalazio na vrhu srednjeg prsta i pridržavan palcem, a kliker se gurao ispravljanjem srednjeg prsta.
Najbolji igrači ovog drugog načina držanja klikera bili su Meša i njegov brat Marko, koji su slovili i kao najbolji klikeraši. Bilo je tu jos djelova igre, kao što su-dva po zemlji, dva s visine, izbijanje s koljena, izbijanje s kuka, a oni su ponajprije ovisili o selu gdje su djeca igrala klikere. Pobjednik igre je onaj igrač, koji ostane nepogođen od drugog igrača.
Svaki od igrača je imao svoj omiljeni kliker, a najtužniji trenutak za svakog igrača je bio, kad njegov omiljeni kliker pukne od siline udarca drugog klikera. Igra je znala trajati po cijeli dan, jer su se igrači stalno mijenjali, i stalno ubacivali novi. Tako stadosmo 3-4m od rupe, MEŠA, KLEPAC, ŠERIF, POPO, VODENJAK, ZDENKO I JA, klikeri krenuše prema roši, igra se zakomplicira, tog trenutka me supruga zove, a ja onako tužan što ponovo prekidam svoju igru sa svojim dečkima, čvrsto obećajem da ćemo igru završiti, i odigrati novu partiju, ali ovoga puta i partiju BLIŠKE, partiju hokeja, nogometa, jer to je moj život, moji dečki. HVALA VAM što ste htjeli igrati ponovo samnom.
Mirko Blažanović, 8. siječnja 2009. god., Umag.
