Posljednja pjesma
Luka Blažanović Lukača (1957.-1992.)
"Kad poginem prijatelji moji,
ne žal’te me, jer sam tako htio.
Da se borim za to bolje sutra,
našoj djeci da svitaju jutra."
Tako se u pjesmi, lirskom slutnjom, oglasio hasićki i posavski heroj, domoljub i pjesnik Luka Blažanović- Lukača, malo prije svoje tragične smrti 24. svibnja 1992. godine.
Prve dvije Lukine pjesme napisane su neposredno pored pogibiju, a treća nešto ranije, koju je kasnije zapisao, ali se nije uspio sjetiti njenog srednjeg dijela. Pročitate li pažljivo sve tri pjesme, vidjećete da je Luka, u svojim pjesmama, predskazao svoju tragičnu sudbinu, od koje on nije htio pobjeći. Naprotiv, borio se „za to bolje sutra“!
XXXXX
Oluja pravi buru u meni,
nešto se gadno sad nama sprema.
Mnoge su cjevi uperene u nas,
a mi to nismo, mi to nismo htjeli.
Kad poginem prijatelji moji,
ne žal’te me, jer sam tako htio.
Da se borim za to bolje sutra,
našoj djeci da svitaju jutra.
Ta četnička banda mora znati,
slobodu nam ukrasti ne mogu.
Neću žalit i svoj život dati
svom narodu slobodu da vrati.
Kad poginem prijatelji moji,
ne žal’te me, jer sam tako htio.
Da se borim za to bolje sutra,
našoj djeci da svitaju jutra.
XXXXX
Daj gatari da mi baci kartu,
ogledalo noćno da prevrne.
Ne valja ti pos’o Luka Blažanović,
u zjeni ti vidim pogibiju sine.
Vidi crni oblak iznad srca plovi,
zategle ti mozak tetive čokota,
izbole ti uši žice violina,
bradat đavo đipa po čelu djeteta.
Dalje, dalje da ne pričam,
mani ovo vino, mani rujne vile što te gone,
neće ovi ljudi dnevnik izgrednika,
ti tvoji ožiljci samo tebe bole.
Ostaje ti jedno kad ti sestra kaže,
ispod tvojih nogu zmija grize put,
a ti si otiš’o odavno, daleko,
tako karta reče da se ne zna kud.
Al‘ ja, al‘ ja neću tako ranjeni hajduče,
daj mi da prebajem te zvuke užasne,
pticu da probudim bjesnu i besmrtnu,
zoru da ti kanem ispod tvoje usne.
Zoru da ti kažem k’o cigansku vatru,
vjetar da hodamo ispod časnog svoda.
Doznala sam, odaje te nešto,
da to što te muči zove se sloboda.
 |
XXXXX
Kasno je već, ja ne mogu spati,
kroz okno gledam u tamnu noć,
i mislim na te dobra moja mati,
o kako bih rado samo jedno veče,
na grudi tvoje glavu naslonio,
i kao nekad tebi se potužio.
Otkrio svu radost.....................
……………………………….............
……………………………….............
………………………………............
O mama da si jutros ovdje bila,
da vidiš što su sve od mene radili,
iz usta mi krv do zemlje bila,
o mama da si jutros ovdje bila.
Ručice bi tvoje glavu milovale,
a ti bi mi tiho pjesmu pjevušila,
o mama da si jutros ovdje bila,
o mama da si jutros ovdje bila.
Luka Blažanović (Donji Hasić, Bosanski Šamac, 29.05.1957. - 24.05.1992.) je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik. Pučkoškolsku naobrazbu stekao je u Hrvatskoj Tišini, Hasiću i Crkvini. Školovanje je nastavio u Njemačkoj, gdje je završio srednju školu i gdje je nakon završetka školovanja radio nekoliko godina. Poginuo je 1992. godine. Posthumno mu je objavljena zbirka pjesama Posljednja pjesma (1997.).
Izvor: Posavski narodni kalendar za 1996. godinu
