Pjesma moje duše
Ilija Blažanović, "Pjesma moje duše", Zagreb 1995. godine
RAZLIKE
Da li si draga ikad čula
veseli žablji kreket ?
Da li ti ikad iz vode
lice obasja blještavi odsjaj šarana?
Da li si draga na Badnjak
u džepu čula oraha zveket?
Da li si draga zimi sokakom bijelim
prtinu pravila zarana ?
????????????????????????
Da li si draga ikad čula veseli žablji kreket?
Da li ti ikad iz vode lice obasja blještavi odsjaj šarana?
Da li si draga na Badnjak u džepu čula oraha zveket?
Da li si draga zimi sokakom bijelim prtinu pravila zarana ?
PRIVIÐENJE
gledam u nebo, vedro i sparno
večeri jedne ljetne.
prolaze tako kroz misli nemarno
uspomene davne sjetne.
ređaju se krajevi, likovi, scene,
u nekom tajanstvenom nizu.
predamnom starci, djeca, rođaci, žene
čudesno, nestvarno blizu.
koračam djetinjstvom rodnoga kraja
cesticom, Žendragom, hodnicima škola,
izleti na Bosnu za prvoga maja
prvim iskustvima ljubavnog bola.
padaju kiše i sunce sija,
dižu se magle i snijeg se roji
i trešnje zriju i krumpir klija
i sve se miče, a sve stoji.
razdvajam, spajam krajeve, početke,
šapućem, vičem molitve i psovke
vanjština moja proklinje pretke,
nutrina moja priziva potomke.
i noć i dan, i bijelo i crno
sprovodi, svadbe, sreća i tuga
veselje, žalost i prazno i puno
bijahu gosti večerašnjeg kruga.
odjednom, primijetih u kolu se nađoh,
poznata lica za ruke me drže
dal’ san je, java, nista ne znadoh,
a kolo igra sve brže, brže.
skačemo u krug, ritam sve brži
glasova bezbroj, duša se znoji
s pjesmom kroz kolo rakija kruži,
a snaha neka nejako doji.
ja ruke pružam, objašnjenje tražim,
odgovora nemam od družine moje,
gle čuda toga ja po zraku gazim,
po ničem hodaju noge moje.
i ko da nešto na sebi nose,
da, lancima korijena vezane,
al’ plešu lagano onako bose
kolu koljena predane.
k’o noći nesta priviđenja moga,
zora mi ne da uzbuđenju rasti,
za dar zahvalno ja spominjem Boga,
moleć Ga da opet me ovako počasti.
SUMNJE
noć
u oku kamen peče
mori tama
u vreloj glavi
misao teče
da li je sama?
kraj zavjese od svile
ko lopov svijetlosti ulaze
kroz tijelo mi sumnje mile
pazeć da trag istine ne nagaze.
ni smrti se ne plaši kao zdvojne sjene
pa zar ćeš sebi nanijeti pakost
o srce moje, ako je stvarnost
kad saznaš za varljivu narav te žene.
pa šta!? i da nije sama
i da nekog ljubi
njoj treba biti žao, ne nama,
pa ona nas gubi.
da, čvrst, jak treba biti,
ići ponosno medu ljude
i sretni srce i ja i ti
što istinu spoznasmo iz zablude.
al' neće srce da me čuje
ma čuje ono, ali ne sluša.
baš k 'o da voli da se truje
naučilo mlado da gorku slast kuša
ne žalim što nikad neću živjeti protekle sate,
jer kamen u oku više ne peče
i miruj srce imam divnu vijest za te
pozdravljajuć zoru pijetao mi reče:
kao što prolazi sve, prošla je i tama.
sada već zora kroz prozor svijetlost mi šalje
i mjesec, stari prijatelj moj, bježeći od jutra
potvrdi zadnjim bljeskom
ona je sama, ne brini, voli te, mirno spavaj dalje.
