Niti - povezivanje rasute baštine
Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić
Rubrikom "Niti", simbolom povezivanja rasute baštine, želimo poput naših majki i baka, tkati nove tkanice i poveznice za nas Hasićane i sve naše drage iz ostalih sela naše Posavine rasute diljem Amerike, Australije, Europe i ostatkom svijeta. Te poveznice bit će oživljavanje naših ljudi i običaja.
Moja sjećanja neka dopune oni koji se više i bolje sjećaju, koji imaju što reći. Bit ću im zahvalna.
Ne zbog mene i nas koji smo to živjeli, već zbog onih koji iza nas dolaze, a sigurna sam, zanimat će ih, kad-tad, rodni kraj iz kojeg su im roditelji potekli! Iz razgovora s onima koji su davno napustili rodnu grudu i njihove želje za povratkom pa makar ostaviti samo kosti na rodnoj grudi shvatila sam tu duboku potrebu povezivanja..
Svaka emigracija, ekonomska ili politička, bolna je i obezglavljuje. Ako možemo bar malo pomoći, da bol bude podnošljiva, bit će to najveće zadovoljstvo.
Obicaji hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini
Posavini i Hasiću
Ab imo pectore
U rujnu 1995. godine, organizator simpozija “Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj”, zamolio me da pripremim izlaganje u kontekstu naslova “Sličnosti i specifičnosti narodne nošnje i svadbeni običaji u Hrvata”. Za velike pripreme i teoretiziranje nije bilo vremena. Osim toga, znala sam, da će iz Zagreba doći prof. dr. Dubravka Makaruha i da će ona, kao stručnjak iz usmene književnosti, više pozornosti posvetiti teoretskom dijelu. Tijekom pripreme za moje izlaganje, ispitivala sam, koliko je to bilo moguće na relaciji Bukurešt – “Hasićani”, moje poznate. Posebno sam često konzultirala moju pokojnu majku, koja je bila pravi mali stručnjak za narodne nošnje.
Kako se netom prije dogodio “Dayton”, u meni je proključalo moje djetinjstvo, moja Posavina, moj Hasić svom silinom. Rezultat je bio knjižica o našim običajima. Tekstove prenosim s dopunama. Stoga, ako je neki opis subjektivniji nego bi trebao biti, neka mi se oprosti.
Nema naroda pa ni manje društvene zajednice, koja svoju usmenu predaju, svoju povijest, prenošenu s koljena na koljeno, koja svoje običaje od rođenja do smrti nije zabilježila i posebnim književnim formama. Od prelijepih uspavanki preko epitalamija, satira, domoljubnih, šaljivih, i naravno, tužnih pjesama, tužaljki zvanih elegije.
Primjeri najbolje sačuvane, a potom i zapisane ljudske mudrosti jesu najljepši redci najčitanije knjige na svijetu, Biblije. Bibliolozi su u toj knjizi nad knjigama pronašli različite književne vrste od povijesnih pripovijesti i kronika do parabola ili prispodoba te ljubavnih i lirskih pjesama (Pjesma nad pjesmama i Psalmi). Možemo reći, da je Isusov “doprinos književnosti” vrlo značajan. Posebno spominjem prispodobe, na pr. onu o “Izgubljenom sinu”, “Zalutaloj ovci ili Dobrom Pastiru”, “Radnicima u vinogradu”, “Nepravednom upravitelju”, “O talentima”..., te basne (Suci, 9, 7,15), alegorije (Ezekijel 34), “Apokalipsa”. Posebno mjesto zauzela je mudrosna književnost, bez čijih sentencija rijetko može proći iole ozbiljno predavanje ili govor bilo koje vrste. Za početak evo par sentencije:
- Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. (Izreke 10)
- Rukama se maša preslice i drži prstima vreteno. (Iz. 19)
- Ne boji se snijega za ukućane, jer sva čeljad ima po dvoje haljine.
- Sama sebi šije pokrivače.
- Odijeva se lanom i purpurom (Iz. 22)
- Odjevena je snagom i dostojanstvom pa se smije danu budućem”. (Iz. 25)
Mi ćemo u ovim napisima govoriti o običajima pri smrti i pokopu pokojnika, krstitkama, čatmi, blagdanskim običajima uz Božić, Uskrs i blagoslov sela, svadbenim običajima te ostalim običajima vezanim uz neke specifične poslove.
