Običaji-zaključak

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Zaključujući ovaj prikaz o običajima mojeg zavičaja, najprije bih željela zahvaliti onima, koji su svojim dopunama pomogli da ovaj rad bude, koliko toliko, cjelovit.

Prije svega onoj koja se preselila među nebesnike, mojoj majci Luji Sarić bez čije pomoći bi mnogi segmenti bili siromašnij ili ih uopće ne bi bilo; Senjskom književnom ognjištu u Senju, koje je 1996. g. tiskalo knjižicu «Običaji hrvatskoga naroda Bosankse posavine»; mojoj sestri Kati Kvesić, bratu Mati (Gvardijanu) Sarić, rođakinji Ljubici Božić i njenom suprugu Ilji, gđi Mari Brandić i sinu joj Željku, a nada sve mojem suprugu Petru savjetniku i kritičaru, često i tehničkom uredniku.

Ne mislim da sam iscrpila sve što se o našim običajima moglo reći. Prostora za istraživanje još ima.

Cilj je bio jedan i jedini: napisati ono čega se još sjećamo i oteti, makar malo, zaboravu. Jer, uz svu kobnu povijesnu uvjetovanost za nas i našu Posavinu, ono što ne bude zapisano, biti će kao da nije nikada ni postojalo. Teško je dokazivati gdje smo i tko smo i kada stoji «crno na bijelo», a kamo li kada ništa ne piše.

Velika bi bila šteta i s književnog gledišta da se zaborave naši jednostavni dvostisi, toliko spontanog izričaja, adekvatne poruke, iz kojih naprosto cakli i ljubav i razočaranje, bol i radost; siromaštvo i (nepošteno) bogatstvo, vjera i nevjera, pravda i «krivda», javni red i opći moral, sociloške i političke prilike, zrcale «ženski» i «muški» radovi, bruje šale na svoj i tuđi račun.......
Dvostisi su ravni poput posavskih polja, nekad, s proljeća i jeseni prpošniji, zimi pospaniji, ali uvijek nastoje iznijeti opći sud, zalažući se za pravdnost, kolektivno pomaganje, očuvanje iskonske vjere u Boga te naglašavajući svoju nacionalnu pripadnost ne potirući druge do sebe (Brat je mio koje vjere bio!.)

Narodni pjesnik se često ruga sa sobom, svojom sirotinjom i neimaštinom. Ironijom i satirom žigoše ljudske mane, osobito egoizam, ljubomoru, nepravdu..

Čežnja za neostvarenim, a tako željenim, sveprisutna je.

Ponekad je narodni, anonimni autor nesmiljen, izražavajući se pleonazmima (Blago tebi kad si lud!, ili U curice obe noge lijeve...)

Paleta boja, cvijeća, elementi odjeće i metaforički i doslovno rabljeni su s velikom uspješnošću. Naši lokaliteti su ovjekovječeni u pjesmama od nazaobilaznoga Žendraga, Čandžićke, Jelasa, rijeke Bosne i Save, svih naših sela župe Tišina i šire.

Opisi običaja variraju. Razumljivo je da su svadbeni običaji zbog većeg broja sudionika, zbog dramsko-dramaturških elemenata, zbog odvijanja na nekoliko raznorodnih lokaliteta, zatvorenih (djevojčina kuća, još uže njena sobica; crkva, momačka kuća) i otvorenih (prostor ispred crkve, oba dvorišta i momkovo i djevojčino, osobito momkovo gdje se odvijalo prelo, sokaci ispred kuća, a često i susjedna dvorišta).

Najviše pjesama je pjevano za vrijeme svadbenih svečanosti, prije samog dana svadbe (prosidba, odvoženje ruha...) a i poslije nje (pođani).

I na sprovodima se «radnja» odvijala i u kući i dvorištu i na groblju. Bio je i broj sudionika ne mali, ali rečeno jezikom teatrologije broj aktera u svadbi je bio veći, šarolikiji i raznovrsniji. Uostalom, u biti je čovjeka da mu je svojstvenije radovanje nego tugovanje, kolikogod je to u životu toliko isprepleteno i često neodvojivo.

U svadbi su akteri imali svoje uloge:
mladenci,
prosci,
svekar i svekrva, djever, jenga, punac, punica
«milošćarke»
pratilje ruha
započimaljke i započimaoci pjesama
kum i stari svat
«preobučena, kriva mlada»
barjektar
«kuvačice», maje
dijete u krilu mladenke
čajo
prikazatelji darova
uzovnici
rodbina i
svi ini gledatelji i pratitelji svadbenih svečanosti, djeca osobito.

Narodni, anonimni pisac prisutan je kroz svoje stihove uz rađanje i umiranje, ženidbu i udavanje, ogovaranje i svađanje, lijepe i ružne, čudne i smiješne, vesele i manje vesele dogodovštine u našem kraju.

A u našem zavičaju, baš kao svakome na svijetu, pjevalo se i nabrajalo, molilo Bogu i išlo u crkvu, igralo kolo i ašikovalo, udavalo i ženilo često na vrat na nos, s vožnjom kolijevke uz ruho, tiho, na brzinu «prid mrak» da svijet ne vidi, bez pjesme; išlo i ne išlo u školu, dakle, sa svim ljepotama i porocima, živjelo se, ipak, u suglasju s Božjim i ljudskim zakonima i prirodnim zakonitostima.

Živjelo se od lijepih sastanaka, a duša boljela zbog tužnih rastanaka.

Bilo je i zavirivanja u tuđi lonac i prijateljski i iz puke znatiželje i potrebom za prenošenjem što se tamo «preko tarabe» zbiva.
Svadbe su okupljale i razveseljavale sve radoznale. Daće su također bile slična prigoda, doduše bez zluradosti.

Trebalo je znati komentirati tko je na svadbi nabolje pjevao, tko komu što darovao, tko na daći nabrajao (jaukao).

Rijetki dnevni odmori od mukotrpnoga rada na njivi, sjenokoši, vrtlaku, u štali, kocu, kući uz «pravu kavu» (uglavnom je to bila «divka»), bili su trenutci opuštanja i prepričavanja sokačkih i seoskih zgoda, tko se ženi, tko udaje, kakav miraz ima udavača, koliko je ukućana u momkovoj kući, tko je «prid smrt», koja je žena (ne daj Bože, cura!) rodila ili koja će roditi, koja je cura »izdurala», kada se navješćivala, «priklečati cijelu misu», tko ide u vojsku, a tko se iz nje vratio, koga se vidjelo u crkvi, na raskršću, prelu, tko je počeo graditi kuću, tko se od oca odijelio i je li se baš odijeliti morao...

I naravno, što koga čeka od posla na njivi i kući, kakav ručni rad radi koja žena....

Bilo je i javnih osuda i javnih pohvala.

Moralni sud često je bio jedinstven. Znalo se dobro što se smije, a što ne smije.

Svatko je prepričavao događaje na svoj način, pa o ovisno o epskoj vještini dodavao elemente svoje priče.

Tako su i ovi običaji napisani. Uz nastojanje da budu najobjektivnije moguće opisani, nisu izbjegli subjektivnom poniranju u djetinjstvo.

Zato će i biti i nejednako zanimljivi. Kako kome.

Činjenica jest jedna, nepobitna, oni su naši hasićki, posavski. Svi pokazatelji i analize govore kako su hrvatski običaji naroda Bosanske posavine utkani u cjelokupni korpus hrvatske kulture.

Dr. Ružica Šušnjara - Sarić rođena je 6. prosinca 1950. godine u Gornjem Hasiću, općina Bosanski Šamac. Osnovnu školu završila je u Bosanskom Šamcu, a gimnaziju u Rijeci. Studirala je četiri godine teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, nakon čega prelazi na Filozofski fakultet u Zadru, gdje upisuje i završava slavistiku i talijanski jezik. Postdiplomsko usavršavanje nastavlja na Interuniverzitetskom studiju u Dubrovniku. Piše magistarski rad o Nehajevu pod vodstvom sveučilišnog profesora dr. Miroslava Šicela, kreatora novije povijesti hrvatske književnosti, koji brani u Zagrebu 1985. godine.

Radi kao profesor na Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci, zatim kratko u Osnovnoj školi "S. S. Kranjčevića" u Senju te Srednjoj školi i gimnaziji "P. Rittera Vitezovića" također u Senju. Predaje predmete iz struke, a po potrebi priprema se i za druge srodne predmete i predaje ih. Vodi stručne aktive, organizira predavanja i sama predaje, te slobodne aktivnosti u gimnaziji i na nivou grada.

Od 1993. godine odlazi s djecom i suprugom, koji je u diplomatskoj sluzbi, u Alžir, a nakon povratka iz Alžira, zbog ubojstva naših l2 radnika, ponovno nastavlja rad u gimnaziji u Senju. U prosincu 1994. godine odlazi s obitelji u Rumunjsku, u Bukurešt. Bori se za osnivanje katedre hrvatskoga jezika, što i uspjeva. Hrvatski jezik kao studenti upisuju Rumunji, ali ga uče i strani studenti npr. Kinezi, te studenti drugih fakulteta.

Bori se da svi studenti posjete Hrvatsku radi stručnog usavršavanja.
Od akademske godine 1996./97. radi kao lektorica hrvatskog jezika na Filološkom fakultetu u Bukureštu. U tom svojstvu „gratis lektorice“, ostaje 3 godine.
Svoj znanstveni rad nastavlja produbljujući Nehajeva na čemu doktorira 1998.g. na Sveučilištu u Bukureštu s temom "Nehajev i njegov doprinos hrvatskoj moderni" kao prvi kroatist na tom sveučilištu. Uz članove komisije Bukureštanskog sveučilišta, jednog člana sa Sveučilišta Craiova, akademik, dr. Miroslav Šicel je jedan od ocjenjivača doktorske dizertacije.

Premještajem u Albaniju, u Tiranu, pomaže kolegama na Filološkom fakultetu u održavanju predavanja iz kolegija „Hrvatska književnost“ kroz nekoliko semestara.Od 2005.g. je u Brazilu, Braziliji, na službi sa suprugom u veleposlanstu RH.
Trudi se napisati ponešto i na hasićkim stranicama, a najveća bi joj radost bila da započeti „Posavski rječnik“ ugleda svjetlo dana. Uz spomenute aktivnosti, lektorira i objavljuje stručne članke i osvrte u književnom povremeniku Senjskog knjizevnog kruga "Usponi", listu Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj "Hrvatska grančica", te recenzije u "Usponima" i zbirkama poezije senjskih pjesnika. O "Senjskoj gimnaziji" i "Senjskoj knjižnici" piše u "Senjskom zborniku". Piše recenzije na čitanke, a piše i za „Posavski kalendar“.
Član je "Udruženja slavista Rumunjske" (Asociatia slavistilor din Romania) te član uredničkog savjeta Senjskog književnog ognjišta za "Uspone".

Objavljuje radove u časopisu "Romanoslavica", (izmedu ostalog recenziju antologije hrvatske ratne poezije "U ovom strašnom času" autora Sanader-Stamać, koja je prevedena na rumunjski i koju je vec promovirala na rumunjskom radiju i televiziji), izvorni rad o "Senjskom knjizevnom krugu" te dio radnje o jeziku i stilu Nehajeva. Radila je na hrvatsko-rumunjskom konverzacijskom vodiču. Ružica Šušnjara je udata za mr. Petra Šušnjaru, s kojim ima dva sina Franu i Marka.