Blagoslov kod tetke Jage
Završetkom sv. mise djed se „upitao” (pozdravio) s poznanicima. Jedan čovjek je „sojisao” (navaljivao) da idemo k njegovoj kući. Takav je običaj da se iza svete mise misare i poznate i nepoznate poziva na ručak. Naravno, mi smo krenuli tamo gdje smo i pošli, kući tetke Jage...
Piše: Ružica Šušnjara-Sarić
Šal, kapa, rukavice, novi pleteni džemper, bijele pletene čarape, strpljivo su čekali na “čeliću” (drveni dio kreveta koji zatvara uzglavlje).
Džemper, s mojim inicijalima izvezenim crvenom vunom, majka je isplela, bolje preplela od svoga “prsluka”(dio nošnje koja pokriva prsa i pleća, bez ovratnika i rukava) s nešto nove “rudice”(vune ili drugog pletivnog materijala) . To je bio dar tj. “ponova” meni za Božić.
Šal sam dobila također kao božićni dar od tetke Mare, djed’ Ive Ambrožića (kasnije Šinko, zvana “Šandorev(i)ca) gdje sam bila “položaj”.
Moja teta Manda mi je isplela žutu kapu s trešnjama kao ukrasima, a još lani majčina sestra Mara, po mužu prozvana “Šećerov(i)ca“(muž joj bio jedan od rijetko dobrih ljudi pa mu dadoše nadimak “Šećer”) posla mi “na šare” pletene petoprstne rukavice. To su bile malo neobičnije, i uvijek sam željela takve, a ne one rukavice samo s palcem i šakom, koje smo smatrali dječjima. Tetke Mare pošiljci iz Balegovca (Novoga Sela) pridružila se s poklonom i moja baka po majci s tako mekanim lijepo pletenim bijelim čarapama, dokoljenkama.
Čizmice sam oprala pa su se sjajile kao nove, a karirana duža suknjica s podstavom (djevojčice nisu tada ni u cičoj zimi nosile hlače) stigla je prije godinu dana iz Slavonije od majčine prjateljice.
Dakle, sva moja zimska oprema spremno je čekala biti upotrijebljena.
Trebalo ju je samo obući i krenuti na blagoslov k Donjanima, kako smo zvali stanovnike susjednog sela.
A sv. Anto zimski tj. sv. Anto Pustinjak (nismo govorili Antun) slavi se u siječnju za razliku od sv. Ante Ljetošnjeg tj. sv. Ante Padovanskoga kojeg mi Gornjani slavimo 13. lipnja (iako još nije ljeto).
Makar se činilo da su se vjernici više obraćali “našem” sv. Anti, neki Gornjani su s malom zavišću primjećivali kako je lako “tračiti blagoslov” zimi. Jer, tada ima suhog mesa, kobasica, slanine, čvaraka...na tavanu, u trapu krumpira, rotkve, mrkve i drugog povrća, svinjske masti i kiselog kupusa, luka, kiselih salata (paprika, zelene rajčice, šarena salata...), brašna, graha, ...... u podrumu ili nekoj drugoj ostavi.
Grah se baš neće kuhati za blagoslov, to je „trudbenička, a ne „blagdanska hrana”, ali ostalo će sve i te kako dobro doći.
Viđenije gazde će ispeći i „pečenicu „(odojka na ražnju). A oni siromašniji će dati sve od sebe da se blagoslov „otrači” (proslavi) kako najbolje može.
Zato nije bilo ni tako loša ideja naših starih koji su izabrali ovoga sveca za zaštitnika baš zimi iza božićnih blagdana. Stoga su neki „ u pol šale u pol zbilje” govorili da se nisu „omrsili” od božićnih blagdana do sv. Ante „donjanskog”.
Par dana prije sv. Ante djed je na večeri, u dogovoru s ukućanima, odredio tko će kamo poći u goste.
Moja baka i teta Manda će ići u Prud u bakin rod, Barukčića jer i Pruđani slave sv. Antu Pustinjaka. Moj otac će im se pridružiti poslije radnoga vremena, iza 14 sati, u šamačkoj „Ingri”.
Zanimljivo je reći da su Pruđani imali najviše „blagoslova” , tri u godini dana. Zimi dakle spomenutog sv. Antu, u proljeće sv. Marka Evađelistu (25. travnja), a ljeti sv. Roka (16. kolovoza, dan poslije Velike Gospe). Stoga se govorilo:
„Sveti Rok
U Prud jok” - („jok” je turcizam i znači „ne”).
Malo u šali, a malo u zbilji htjelo se možda reći da su i dani slavljenja blagoslova, tj. zaštitnika sela i veliki materijalni izdatak i da je dovoljno uz slavlje patrona župe ( to je za Pruđane bio blagdan Presvetog Srca Isusova jer su pripadali šamačkoj župi) imati jednoga zaštitnika sela.
Djed i ja ćemo u goste k tetki Jagi Mišić, djedovoj bratićki, a kada se mi vratimo kući, majka će pohoditi svoju prijateljicu Anu Ević (rođ. Šoljić iz Kladara), a mi smo je zvali naprosto Tadenica, po muževljevu imenu.
Majka mi je spremila u ceger (od kukuruzne šuške, tj.ovoja klipa načinjena torba s ručkama) tzv. milost. Milost, odnosno milošća u selima preko Bosne, zvao se svaki dar koji si nosio u goste. Nju su nosile uglavnom žene. Nije bilo zgodno da je nose muškarci osobito u mojem slučaju, to bi bio djed. Stoga sam ja vrlo ozbiljno shvatila svoju obavezu “nositeljice milosti”. To je bilo prvi puta u mojem životu da imam tako važnu zadaću u ime obitelji. Inače su tu časnu dužnost „obnašale” moja majka ili baka, rjeđe tet(k)a koja je već bila stasala u djevojku.
Sadržaj cegera je bio divka („zamjenica prave kave”) za tetku Jagu, jabuke i dunje iz trapa, kocke šećera, dubička rakija (koju je opet majka nedavno dobila od rodbine preko Bosne) i još neke prigodne sitnice.
„Ovo podaj u ruke sek’Jagi” kazala je majka. Ona je naime, sve očeve rođakinje zvala tako skraćeno od hipokoristika seka,„sek’ ”.
To što sam trebala dati u ruke tetki Jagi bio je majčin ručni rad, vezeni svezačići (od svile ili drugoga materijala široka ukrašena traka koja završava s trokutima, a žene je stavljaju na pocalicu, ukrštavajući je pozadi), te bijela maramica u kojoj je bilo nekoliko deka mirisne „prave” kave.
I ja sam se trebala odreći svog „položajskog” dara „mirišljavoga safuna” u obliku velike ružičaste ruže, kao i licitarske lutke obojene jarkom crvenom bojom s bijelim obrubima.
„Safun ćeš dati rodici Jeli, a lutku Luci” zapovijedila je majka.” Za ostalo već sek’ Jaga znade”.
Bila sam ponosna što moja „božićna zarada” pomaže majci u pripremanju milosti, a još više što ću od naše kuće iz Sarića kraja, do donjanske kapele sv. Ante, te do kuće tetke Jage nositi ceger s tako lijepim sadržajem.
Djed me vodio klizavom donjanskom „glavnom testom” do središta sela. Čeljad je pristizala pred kapelu sa svih strana iz Evića, Meščića, Dragičevića i Blažanovića kraja, iz Jelasa sa svojim gostima iz okolnih mjesta.
Bilo je dosta i „sokačana” koji su išli k svoj rodbini, jer su naša dva sela bila jako povezena rodbinskim vezama.
Strina Janja Čulkanovica, Andrića je išla svojoj braći u Meščića kraj, strina Jela Marčićevica u Blažanoviće, bab’ Anka i djed Jozo Andrića k kćerki Mari i zetu Ivcu, njihove kćerke Kata i Ruška k majčinoj sestri Mandi u Jelas, tetak Šima Dragičević, koji se ženidbom preselio u Sarića kraj, s obitelji bratu Niki...
Našeg župnika je dovezao na saonama (drveno prijevozno sredstvo bez kotača prikladno za vožnju snježnim i ledenim putnim površinama) netko od Katića, bila je to vrlo snježna i studena godina. Netom se uputio prema kapelici žamor je zamijenila naša, uvijek srcu draga svojevrsna posavka himna:
„Faljen Isus Marijo,
Faljen Isus Djevice,
Faljen Isus majko naša
Zagovornice!”
Muškarci su skinuli kape, a ja sam bila sretna što sam žensko koje može imati pokrivalo, tj. moju lijepu kapu, na glavi. Nisam tada znala za mišljenje sv. Pavla da žene trebaju biti pokrivene glave, ali bi mi se, te zime, taj nauk svidio.
Djed Ilija Stanić je po običaju pjevao poslanicu. Ne sjećam se koju. Sjećam se župnikove propovijedi u kojoj je govorio o sv. Antunu kao zaštitnku životinja, da bez životinja nema života ni čovjeku seljaku. Životinja je čovjekov prijatelj pa bi i čovjek trebao biti njezin, a to se odnosi naročito na domaće životinje koje čovjeka hrane i odjevaju (meso, mlijeko, runo....), s čovjekom rade, oru, vuku (konji, volovi...). I to mi se također svidjelo. Govorio je da nije dobar domaćin onaj tko tuče svoga konja ili vola, a ja sam krišom pogledala u jednog od svojih daljih stričeva, koji je bio suprotnost župnikovu savjetu i koji bez biča nije znao kočijašiti.
Spominjao je župnik u homiliji i sv. Franju kao ljubitelja svega jednostavnoga i priprostog u Božjoj prirodi, pa shodno tome i životinja. Bog je stvorio harmoniju između svega stvorenoga, samo što ga ljudi često razbijaju svojim uplitanjem.Tako mi je i taj svetac postao draži.
No, u skladu s Celzijusevim minusima, župnikova je propovijed bila nešto kraća. To su Gornjani „šaporenjem” (šaptanjem) prokomentirali.
„Pridjeka za našeg sv. Antu je duža”. Ova opaska s rječju „pridjeka” u značenju propovijed, bi htjela nešto reći o onim sitnim seoskim „nadgornjavanjima” a od čega nije imuno nijedno mjesto na ovome svijetu.
Završetkom sv. mise djed se „upitao” (pozdravio) s poznanicima. Jedan čovjek je „sojisao” (navaljivao) da idemo k njegovoj kući. Takav je običaj da se iza svete mise misare i poznate i nepoznate poziva na ručak. Naravno, mi smo krenuli tamo gdje smo i pošli, kući tetke Jage.
Njezina kuća je bila daleko svega par metara od same kapele.
Srdačan doček, topla kuhinja i već postavljena „sofra” (stol s postavljenim jelom i pićem), mirisi raznovrsnih jela ukljanjali su studen koja nam se u kosti uvukla.
Moj ceger je bio spreman. Valjalo je kako se priliči predati dar onako kako je majka zapovijedila. Tako sam i učinila. Tetka Jaga je bila sretna osobito zbog „svezačića“ hvaleći vrijedne ruke moje majke. I Luca i Jela su bile zahvalne. Ti darovi iz današnje perspektive bili su tako skromni, a iz ondašnje puni simbolike. Ne znam koliko ih se moje rođakinje sjećaju, ja ih se uvijek sjetim uz blagdan sv. Antuna opata.
Djed je razgovarao s tetkom Pejom, mužem tetke Jage, a ona kao vrijedna domaćica u trci od stola do peći nutkala sad ovo, sad ono jelo.
Ja sam bila u ugodnom društvu njenih kćeri Jele i Luce.
Tetka Jaga se s velikim respektom obraćala mojemu djedu, a to je u meni izazivalo ponos.
Na rastanku je poljubila djeda, zaplakala i rekla:
” Čiča moj tako mi je drago što ste došli.”
Otada sam uvijek prolazeći u crkvu, a kasnije u šamačku osmoljetku, pogledavala s ceste u dvorište tetke Jage. Često sam ju vidjela nasmijanu, rumena lica i s bijelom maramom na pocalici.
Ona, njena djeca i unuci i ovoga sv. Ante su mi na pameti i posebno ih pozdravljam za njihov blagoslov.