Došašće

U susret Božiću: kratka promišljanja za svaki dan!

Priredio: fra Joso Oršolić

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA :

Danas započinjemo novu liturgijsku godinu, došašće ili advenat ili bližu pripravu za Božić. Svete mise zornice nas pozivaju na budnost. Najavljuju nam veliki i važan događaj koji će se zbiti. Međutim, bdjeti treba ne samo ujutro, već i u podne i navečer. Uvijek moramo biti pripravni za dolazak onoga koji nas želi iznenaditi, obradovati, učiniti sretnima.
Isus nije mučitelj koji nam ne želi dati odmora. On nas upozorava kako je vrijeme odmora potrebno, ali još više predanost radu. Gospodar je svakome povjerio njegov talent-posao, odgovornost. Svatko u svojem staležu mora odgovoriti na povjerenu mu zadaću. Učenik u školi, student na fakultetu, radnik u tvornici, zemljoradnik na njivi, svećenik u crkvi, liječnik u bolnici …
Naš rad i odgovornost su trajni, sve dok imamo snage izvršavati zadaću. On nam ne povjerava posao za stjecanje slave i vlasti, nego za upoznavanje volje Božje. A Bog uvijek želi od nas ono što je teže, zahtjevnije, što traži više napora. Sve dok ne shvatimo da smo došli na svijet u kojem se najbolje ostvarujemo služenjem, poniznošću, ozbiljnim slušanjem i izvršavanjem Riječi Božje.
Poslani smo živjeti usred mnoštva, u svakodnevnoj životnoj gužvi, ali ipak malo drugačije od ostalog svijeta. Vjernik vidi vrednote koje drugi ne vide i čuje riječi koje drugi ne čuju. On u svakom trenutku može prepoznati Božju blizinu i zna kako je svako vrijeme neizmjerno važno. Kod njega nema čekanja, nego je svako vrijeme ispunjeno obiljem mogućnosti. Svako je vrijeme posljednje vrijeme, vrijeme Dolaska, trenutak u kojem se može sve odlučiti.
Vjernik trajno oko sebe promatra i u očekivanju je čuda, ali ga ne čeka skrštenih ruku, nego mu se raduje. On se raduje, nada i priprema za velike promjene svijeta, moli za Božji zahvat u dosadni tijek svakidašnjice, ali je i angažiran u tom Božjem zahvatu.
Zato je kršćanstvo uvijek mlado i novo, to je vjera mladih, život koji pomlađuje, mišljenje koje o svemu govori najbolje, pjesme koje su iskrena ljubav i zahvalnost.
Budimo kršćani radosnog iščekivanja i radujmo se promjenama koje nam donosi ovo vrijeme, ali i blizini Spasitelja koji hita da nas spasi i otkupi svojim rođenjem kao Bog i čovjek!
Napregnimo duhovne i tjelesne uši kako bi čuli njegove korake.

Svaki dobar početak je pola posla. Jučer smo, vjerujem, dobro započeli svoje došašće, iščekivanje, hod u susret Božiću. I sada bi najbolje bilo vidjeti; kakav naš hod, korak, pristupanje i postupanje trebaju biti.
Laganim korakom, kaže se, najbolje i najbrže se dođe do cilja. U svoj hod treba uključiti i duhovne i tjelesne sposobnosti, osluškivati glas Božji i biti otvoren Božjoj milosti. Za sve to treba mnogo strpljenja, odlučnosti, snage i želje da se dođe do cilja.
Na ovom putu nismo sami, cilj je provjeren i mnogo puta smo do sada išli prema njemu. Sjećamo se vjerojatno i kako smo prošle godine, a pogotovo prije dvadeset i više godina dolazili na mise zornice. Možda je tada sve bilo ljepše, bliže, doživljenije, što ne znači da isto tako ne može biti i sada. I trebalo biti, lijepo, ugodno i duhovno korisno, samo je pitanje jesmo li spremni.
Evo, tu je gora Gospodnja. Ova crkva u kojoj se već mnogo godina okupljamo, koju gradimo i ispunjavamo svojim molitvama, pjesmama, primanjem sakramenata. Kako onda da se ponovno osjetimo djetinje radosni, utješeni i ohrabreni u ovim teškim vremenima kada nas sa svih strana tlači kriza, bolesti, govor o neimaštini i svemu što nam se može dogoditi.
Najprije prekujmo svoje mačeve, oštre riječi osude i osuđivanja drugoga, u plugove, a koplja u srpove, u oruđe za ostvarivanje blagostanja i brige za potrebe bližnjih, a ne samo za vlastite interese.
Potražimo svjetlo Gospodnje, neka nas njegova milost vodi i ravna na našim putevima.
Zamolimo iskrenom vjerom Gospodina da dođe u naš dom, pod naš krov, svjesni da nismo dostojni i da nam je dovoljna jedna njegova riječ da ozdravimo. Neka ljudi vide kako smo susretljivi, kako smo otvoreni prema svemu što je dobro i lijepo. Oslobodimo se tereta netrpeljivosti, oholosti, bilo kakve mržnje i zavisti.
Netko će možda pomisliti kako je ovdje kraj svijeta i život bez ikakve budućnosti. Pokažimo kako se nadamo i vjerujemo da svaka naša i najmanja žrtva učinjena u Gospodinu ima svoj smisao i kako je ovo poratno vrijeme obični prolaz ne samo u naizgled bolju budućnost, nego stvarna vjera da nam Gospodin već sada daje sve što nam je potrebno za zemaljski život, a pogotovo nudi i otvara put u svoju vječnost.
Budite na ures spašenima u ovoj našoj župnoj zajednici!

Zar je potrebno ponavljati koliko nam vjera znači u životu. Možda i jest. Zato se kratko zamislimo što i kako vjerujemo?
Raznim vijestima, a vrlo često i lažnim, lako povjerujemo i držimo ih se kao slijep plota. Dovoljno je da nam netko bilo što kaže o drugome, pogotovo ako je negativno i mi to odmah prihvatimo zdravo za gotovo. Na taj način i najbolja slika koju smo možda imali o nekome ili izblijedi ili još gore, potpuno se sruši. Čak se ne osjećamo ni krivim ako smo nešto ružno o drugome prenijeli, kazali ili kao slučajno čuli. Svako širenje bilo kakve vijesti koja će naškoditi nekome jest velika neodgovornost, nezahvalnost, čak i veliki grijeh koji se mora ispovijedati.
Izaija nas u prvom čitanju opominje tko je taj kojeg iščekujemo, kojemu se nadamo.
S njegovim dolaskom svijet će se potpuno promijeniti. Doći će do mira među onima koji su ljudski gledano nepomirljivi: vuk i janje, ris i kozle, tele i lav, a dječak će se igrati sa svim tim strašnim zvijerima.
Zlo se više neće činiti, ni mislima, ni riječima ni djelima. Ljudi će shvatiti da tko god čini zlo, na bilo koji način, najprije ga čini samome sebi. Ne možeš ogovarati drugoga a da ne govoriš i sam kako iz tebe izbija mržnja, zavist, zlo oko, oholost, srdžba.
Kad ljudi shvate da je bolje živjeti u miru prestat će progoni, pustošenja, zemlja će biti mjesto sreće, ljubavi i mira za one koji slušaju Gospodina, njegove riječi i vrše ih.
Potražimo i mi Jesejev izdanak kroz ovo došašće i uđimo u njegovo prebivalište da nam svima procvjeta pravda i mir velik dovijeka. Možda ćemo u sebi reći, ma nema pravde. Ima je samo je spora i teško se pronalazi. Treba biti strpljiv i uporan, pouzdavati se u Božju a ne ljudsku pravdu. A ona se ne nalazi u svakodnevnoj vrevi gdje brat gazi brata i gdje se svi igraju strahota i rata. Na sve strane nas salijeće buka, nemiri, nesigurnost jer previše mislimo na ljudsko a malo mislimo na Božje vođenje ovoga svijeta.
Zajedno s Kristom i mi kažimo: Slavim te Oče jer si ovo sakrio od onih koji su sebi umislili da su mudri i pobrali svu pamet svijeta. Slavimo te jer si nam ovoga jutra objavio svoju divnu Riječ, nama malenima, običnim ljudima.
Isus i nama pojedinačno govori: «Blago očima koje gledaju što vi gledate i ušima koje slušaju što vi slušate!»Mnogo je ljudi koji bi rado bili na našem mjestu, ali nemaju mogućnosti. Budimo zato zahvalni slušatelji i vršitelji Riječi Božje, barem ovaj današnji dan, a pokušajmo to i sutra i prekosutra!

Vrlo često i ne znamo koliko smo lijepoga i važnih stvari propustili u životu. Pored nas prolaze ljudi i događaji, dani, pa i godine, a mi mislimo kako se ništa ne događa. Upravo zato što smo slabo informirani i još se manje trudimo učiniti nešto dobro i za sebe i za svoje bližnje.
Ovo je vrijeme prava prilika da promislimo o svojim propustima, o svojoj nezainteresiranosti i potražimo način kako sve učiniti drugačijim i boljim.
Najprije moramo shvatiti da nas sam Gospodin poziva na svoje slavlje, na svoju gozbu. I ne samo to: On je spreman sa svakog lica, pa i sa našega svaku suzu otrti.
Čuli smo mnogo puta kako se ljudi ne žele vratiti ovdje jer će biti gladni i žedni. Sami smo se uvjerili da je to velika laž. Nitko od nas nije ni gladan ni žedan. Iako nema mnogo posla ipak svi koji žele mogu i raditi, a Gospodin je svima spremio gozbu od pretiline, od biranih jela. Također, uz sve nesuglasice, pa i netom minuli rat, ipak vidimo kako su dobri međuljudski odnosi među svim ljudima, još kad bi se samo malo vodeći krugovi potrudili, sve bi bilo mnogo, mnogo bolje. Promislimo samo koliko je tisuća ljudi prošlo kroz našu župu, kroz našu crkvu i kako nikada nije bilo ni najmanjeg incidenta.
Istina, ne trebamo biti sa svime potpuno zadovoljni jer znamo kako sve može biti i bolje, ali htjeli priznati ili ne ipak nam je dobro.
Gospodin je naš pastir i ni u čemu ne oskudijevamo, a tako bi isto bilo i još bolje da se svi vjernici vrate kao što ste to vi učinili.
Mi smo, kao vjernici došli sa svojim poteškoćama, brigama, bolestima pred Gospodina i sve nas je ozdravio. I ne samo nas nego i mnoge koji su došli s vjerom primiti ozdravljenje duše i tijela. Oni koji su to vidjeli i shvatili s udivljenjem slave Boga i zahvaljuju mu.
Možda nekada pomislimo kako imamo malo kruhova, malo strpljenja, malo još godina za život. To je sve relativno.
Imamo toliko toga što možemo podijeliti i s drugima. Ne samo sedam kruhova i malo riba nego izobilje svega koje se samo dijeljem može sretno blagovati i da svima dotekne i pretekne pa da se nakupi još mnogo ulomaka i proslijedi onima koji su u većoj potrebi od nas samih.
Svoja dobra podijelimo kako bi se umnožila i kako bi doteklo i preteklo svima i sada i u budućnosti.

Ovo hladno vrijeme na neki način može biti i poziv na budnost, ali isto tako je poznato kada se od hladnoće zaspi da postoji velika mogućnost da se više nikada nećemo probuditi. Zato je jako važno razmisliti o svojoj budnosti. Koliko smo pripravni na izazove vremena i koliko smo spremni odgovoriti na potrebe, izazove koje nam postavlja sredina u kojoj živimo. Jučer smo čuli kako Isus izliječi sve koje su mu donijeli i nahrani sve koji su bili gladni. On to čini i danas.
Izaija nam govori o utvrđenom gradu i pravednicima kojima će taj grad biti povjeren na upravu. Nekada volim reći da ovdje žive dobri i hrabri ljudi. Hrabrost može biti nekada i «ludost» za one koji misle da su pametniji pa nam se smiju. Ipak je mnogo više hrabrosti potrebno živjeti negdje u dalekom svijetu gdje nikome ne pripadaš. A svoju dobrotu moraju vjernici ove župe svakodnevno dokazivati jer je ona uistinu potrebna da bi živjeli sretno i zadovoljno.
Psalam nas upozorava kako je mnogo bolje imati svoje pouzdanje u Gospodina nego li u bilo kojeg čovjeka, a pogotovo u mogućnike. I danas se utječemo Gospodinu sa svojim molitvama, željama. Neka to bude iskreno i predano iz čistoga srca. Bog je uistinu Gospodin i njemu pripada naše predanje, poklon i zahvalnost.
U Kraljevstvo nebesko će ući onaj koji vrši volju Očevu.
Kako ćemo prepoznati što to Bog od nas želi, što možemo učiniti za svoje dobro i za širenje Kraljevstva Božjega.
Evo slušamo Riječ Gospodnju. Ne smijemo biti oni koji samo kažu eto čuli smo to i dosta je, ili molili smo se, bili na misi, pa opet ništa!
Budimo božanski mudri i gradimo svoje domove na stijeni. Naša stijena je sam Krist. Njemu predajmo sve svoje poteškoće, brige, nemire i nesuglasice. Iskreno se pomolimo za svoje neprijatelje kako bi smo našli vlastiti mir i zaštitili se od onih koji nam žele zlo, koji nam žele naškoditi.
Ako svoj život gradimo s Kristom onda nas nikakva životna bujica, vjetar ni oluja neće ni poljuljati, a kamo li srušiti.
Zato je jako bitno preispitati se na čemu počivaju naši životni stavovi, kakvi su i koliko smo svjesni sakramenata koje primamo, molitava koje molimo i života koji gradimo. Nemojmo živjeti samo od danas do sutra, a nije dobro ni graditi samo neku svoju jeftinu karijeru ili ugled za koji ćemo sve prodati.
Svoje temelje postavimo na tvrdu stijenu nasljedujući Krista kako je to činio sveti Franjo, majka Terezija, Ivan Pavao II i mnogi drugi nama bliski uzori.
Oni su imali i razvijali osjećaj za siromahe, potrebe drugih, ljubav prema zaboravljenima i odbačenima. Pokušajmo i mi tako kroz ovo došašće!

Ne samo što je danas petak i pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, nego je i kraj ovoga tjedna kroz koji smo razmišljali o svojoj budnosti, o pripravnosti i pripremanju za Gospodarev dolazak. Istina, radujemo se njegovom rođenju, ali iznenadni dolazak može se dogoditi svaki dan, u svakom trenutku i zato uvijek trebamo biti pripravni, budni.
Zato nije dobro da otvorenih očiju spavamo, a budni sanjamo. Trebamo biti predani u ruke Božje dok se odmaramo, izmireni sa svima i sa Gospodinom, a još više u suradnji i ljubavi s Gospodinom dok se probudimo. To znači svoj dan započeti i završiti molitvom.
U onaj dan oči će slijepih vidjeti, poručuje Izaija u 29 poglavlju.
A kako možemo gledati ako nam je pred očima mrak, ako nas zasljepljuje blještavilo raznih reklama ili nam vidik nestaje u magli i mraku.
Kako i na koji način će se radovati siromasi u Gospodinu. To su oni koji svoje pouzdanje najprije stavljaju u ruke Oca nebeskoga. Nestat će silnici i podsmjevači, svi koji zlo snuju, oni koji druge okrivljuju.
Mnogo puta i sami nismo imali pravo. Primimo pouku o kojoj govori Riječ Božja.
Gospodin je naša svjetlost i naše spasenje. Zato se ne trebamo nikoga i ničega bojati. Bog nam je dao život i njemu pripadamo. A kada je naše pouzdanje na prvom mjestu u Gospodinu onda nas ništa neće zastrašiti, nitko nas neće natjerati na strah i suze, jer jedino Bogu odgovaramo za svoje postupke. Gospodin je naše svjetlo i naše spasenje.
Pravi primjer vjere i ozdravljenja jesu slijepi u Matejevom evanđelju. Isus ih pita: «Vjerujete li da to mogu učiniti?» Dotičući njihove oči Isus im veli neka im bude kako su vjerovali. Da su imalo posumnjali nikada ne bi progledali.
I nama će se otvoriti oči kada zamolimo Gospodina da progledamo od svega što nije dobro ni za dušu ni za tijelo, ni za naše zdravlje niti za naš život. Isus je spreman ozdraviti ali želi čuti i izraz naše vjere.
Također Gospodin i nama daje da nam život bude po našoj vjeri. Ako strahujemo od neuspjeha, ako se bojimo bolesti ili životnih stradanja onda će nam se to i dogoditi. Zato moramo vjerovati da Bog naše životne puteve vodi onako kako je najbolje, pa kada i nije dobro ne smijemo se predavati nego ga još žarče moramo zamoliti za pomoć i također mu pokazati da uistinu vjerujemo i želimo da nas ozdravi, da progledamo i ustanemo iz svoje pospanosti, iz svoga sljepila!

Danas je ujedno i prva subota kada se na poseban način molimo za duhovna zvanja. Kratko u sebi zahvalimo za sve svećenike koji su služili ovu župu, posebno one koji su nas učili vjeronauk, kojih se dobro sjećamo.
Ujedno zahvalimo Bogu i za sve svoje dobročiniteljea napose one koji su nas učili vjeri, prvi puta doveli u crkvu, pokazali znak križa ili nas naučili Očenaš.
«Čim začuje vapaj tvoj, odmah će ti se smilovati!»
Svjesni smo da život ne može biti bez poteškoća, bez križeva, bez kušnji pa čak i progona i velikih stradanja. «To je put, njime idite!»
Uzaludno nam je tražiti neke lakše, jednostavnije, mirnije puteve. Ako ih i pronađemo izgubit ćemo pravi smjer pa čak i smisao života.
Sveti pisac nadalje govori o strašnom kraju vremena, ali za one koji ljube Gospodina i to će biti dani spasenja.
Blago svima koji čekaju Gospodina. To smo pratili cijeli ovaj tjedan dok razgovaramo i razmišljamo o budnosti. A kada smo budni jasno čujemo svog Učitelja, njegove zapovijedi i još jasnije razumijemo što nam je činiti.
Vrijeme i energiju ne smijemo trošiti na zlotvore, na ono što nije dobro. Sve će to Gospodi sam ukloniti.
Hodajući po svoj zemlji, jasno se vidi da je za nečim išao. Isus je tražio ljude kako bi im priopćio Riječ Božju. Svakako da su tu bili i oni koji su imali neke svoje sitne interese. No Isus sve ljude promatra očima sažaljenja i nastoji im pomoći. Apostolima daje i dužnosti. Na prvome mjestu trebaju moliti za radnike u vinogradu Božjemu. Upravo to činimo danas i mi sami.
I ne samo da od njih traži molitvu nego ih upućuje i odijeva snagom odozgor: da izgone đavle i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.
Dužnost im je tražiti one koji su izgubljeni, koji su odlutali, koji su zaboravili svoje kršćanske i ljudske korijene. A prva zadaća im je govoriti o Kraljevstvu Božjem. To nije nimalo lako i jednostavno , ni danas a kamo li u njihovo vrijeme.
Jeste li se ikada uvjerili da i sami možete liječiti bolesne, mrtve uskrisiti, gubave čistiti, zloduhe izgoniti.
Ako nemate tog iskustva onda su ovi dani pravi vrijeme da se upitamo kakva je naša vjera, koliko i kako vjerujemo, jer Isus svoju Riječ govori prijateljima, onima kojima je stalo do njega, koji traže njegovu pomoć
Potražimo Gospodina dok se još može pronaći i bit ćemo spašeni!

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA :

Današnja Riječ Božja u drugoj nedjelji došašća, ako se površno promatra, može biti isprazna priča slična onoj koju svakodnevno slušamo u medijima ili čitamo u novinama. Možda će netko pomisliti kako su i ovo isprazne, već čuvene riječi, utjehe, od kojih nemamo nikakve koristi.
Ali, ovdje nije tako. Sveti pisac kada prenosi Riječ Božju i govori o utjesi, ohrabrenju i spasenju naroda, onda to stvarno i učini.
Prvo čitanje (Iz 40,1-5. 9-11) je Izaijino proroštvo. Što se tu događa? Bog kao majka nosi svoju djecu u naručju. On od pastira prelazi u aktivnost majke, u majčinsku skrb.
Svako će tijelo vidjeti spasenje, jer Gospodnja su usta govorila.
Zato i mi sami trebamo već jednom povjerovati barem Riječi Božjoj kada smo se toliko puta uvjerili u neispravnost ljudskih riječi.
U psalmu nam se pojašnjava kako dolazi mir, onima koji vjeruju, onima koji su narod Božji. Do mira je podjednako teško svima doći, ali dolaze i nalaze ga oni koji ga stvarno traže.
Sv. Petar nas uči kako je Bog strpljiv (2 Pt 3,8-14) i kako nikada ne odustaje. I mi se moramo uključiti u dolazak «novoga neba i nove zemlje!»
Marija nas ne zaklanja od svijeta i poteškoća, nego nas jača svojim zagovorom i potiče na rast i preuzimanje odgovornosti.

A prava slika došašća dolazi upravo sa Ivanom (Mk 1,1-8). Ivan uporno tvrdi kako on nije Krist nego samo putokaz prema njemu. Opremljen je pokorničkom odjećom i poziva na obraćenje. Istina, svi ga ne čuju, ali oni koji ga saslušaju mogu se nadati susretu s Gospodinom.
On čak naglašava i razliku onog što se događa i što će se dogoditi.
Ivan veli, kako je njegovo krštenje u vodi, a Krist će krštavati Duhom svetim.
Ovih dana je izašla knjiga fra Ive Pavića koja upravo pojašnjava smisao i značenje krštenja u Duhu Svetom.
Biti kršten Duhom svetim jest progovaranje sakramenata koje smo primili, ustajanje iz pospanosti, aktivno sudjelovanje u izgradnji Kraljevstva Božjega.
Krštenje u Duhu Svetom osposobljava vjernika da nose Isusa u svijet. Obnovljeni i osnaženi njegovim Duhom možemo mijenjati svijet. Krštenjem u Duhu Svetom postajemo više svjesni sakramenata koje smo primili, ljudski i kršćanski odgovorniji ljudi, ustrajniji u dobru i snažniji u nadvladavanju zla.

Primimo krštenje u Duhu Svetom i budimo njegovi svjedoci u ovome svijetu!

Dok smo u prvome tjednu promišljali o budnosti, u ovom tjednu pred nas dolazi poziva za izravnavanjem dolina i uzvisina. Nakon što smo se probudili, treba život učiniti podnošljivim. A to se jedino može uređenim međuljudskim odnosima i kako tako uređenom infrastrukturom, prostorom u kojem gradimo svoju sadašnjost i budućnost.
I ovaj tjedan prati nas prorok Izaija. Danas je već 35 poglavlje pred nama.

«Bog sam hita da nas spasi!» Zato se pitamo kojom brzinom Bog intervenira u naš život. Zar tako oštro i bez ikakvog oklijevanja. Da, upravo tako. Njegov nastup je u pustinji, cvijeće cvjeta najljepšim bojama i mirisom kakav se samo može zamisliti. Njegovo djelovanje nije samo izvanjsko, ono dolazi u dubinu duše, do samo srca.
Recite, preplašenim srcima: «Budite jaki, ne bojte se!»
I još više: oni koji ne vide progledat će, oni koji ne čuju uši će im se otvoriti, nijemi će progovoriti a hromi skakati kao jelen.
Jedna od najstrašnijih stvari koju sebi nikada nisam mogao zamisliti i na neki način ni oprostiti jest kada u bilo koje doba dana vidim kako ovim našim cestama tumaraju kojekakve pijanice i neki tuđi ljudi umjesto mlađarije i djece koje idu ili se vraćaju iz škole! Možda smo i mi u svemu tome pomalo krivi jer slabo vjerujemo u Božju providnost i malo se borimo da to tako ne bude.
Istina, ne možemo nikome zabraniti da hoda našim putevima, ali možemo i moramo biti prisutniji, odgovorniji prema onome što je naše.
Luka u svom evanđelju govori o uzetome. Ljudi su ga donijeli pred Isusa. I ne samo da su ga donijeli nego su zbog mnoštva morali preko krova unijeti ga u prostoriju gdje se Isus nalazio. Isus mu najprije oprašta grijehe. Oslobađa ga od tereta koji je nevidljiv, a ne svoj način ga drži prikovanim za postelju. A zatim ide dalje i kaže mu:»Tebi zapovijedam, ustani, uzmi svoju nosiljku i idi kući!» Čovjek je vjerojatno izašao kroz mnoštvo koje je iznenađeno gledalo što se događa. Više ga nisu morali nositi. Sada je mogao i sam, slobodan ići kroz život.

Ova zgoda nas uči kako smo i sami u prilici opraštati jedni drugima i isto tako biti izliječeni od svih, pa i naizgled neizlječivih bolesti.
I kada bi bilo više praštanja, bilo bi više i prolaznika našim ulicama i života u našim selima! Sve bi ponovno prohodalo, oživjelo!

Svaki dan kada se susretnem s ovim prostorom pred očima mi je slika iz 2003. godine: crkva bez krova, oronuli zidovi, ogroman prostor koji pokazuje ljudsku zlobu i kakvi sve ljudi mogu biti makar da se zovu i kršćanima kao i mi sami!
Iako ne potpuno, ali prilično sam sretan kad je sada sve ovako lijepo i svakim danom sve ljepše i još kada se, makar i u malom broju, ovako lijepo, složno i slobodno molimo opet u svojoj crkvi!
«Narod svoj Gospodin tješi!» Mi koji mu pripadamo i molimo ga za njegovu pomoć. Braćo i sestre, posebno u ovim misama zornicama, tješite narod ove župe, mislite na sve koji bi htjeli biti ovdje, a možda ne mogu, negdje su daleko. Molimo i za sve koji mogu biti, a nikako da se uključe u rijeku vjernika koji diljem svijeta svako jutro hodočaste svojim crkvama.
Dobro se sjećam kako je to posebno bilo lijepo kada smo kao djeca u ranim jutarnjim satima, još po mraku, žurili da stignemo na misu! Jedni smo druge vikali, zvali, dozivali se, jer nije bilo nikakve rasvjete, a i ceste su bile puno lošije nego ove danas.
I kada se neke lijepe stvari dožive u djetinjstvu onda to čovjeka nosi cijeli život. Tako imam, vjerojatno poput mnogih od vas, osjećaj da jedva čekam vrijeme došašća, misa zornica. Ranije se ustaje. Život, i u ovo zimsko vrijeme, nekako postane ispunjeniji.
«Evo Boga našega: Dolazi u moći!» ponavljamo zajedno sa psalmistom.
Naime, Bog neće da propadnu maleni, poručuje Matej u današnjem evanđelju. To je prava istina, budimo uvjereni. Nije važno što nas je ovako malo ili što smo možda svi stariji i naizgled slabi. Bogu smo i ovako dobri, ali to moramo i sami svojim djelima potvrditi.
Poslušajmo što on čini? On svakom pojedincu daje posebnu važnost. Tako i mi sami moramo malo više povesti pažnje o svakom članu svoje obitelji. Ako je negdje daleko, malo se više interesirati, brinuti, razgovarati. Ako je tu pored nas, udružiti svoje snage, više se zajedno moliti, čitati katolički tisak, izmjenjivati mišljenje, više razgovarati, biti strpljiviji, oprostiti za ono što nije bilo dobro i moliti oproštenje.
Prije je bio lijep običaj da se ne ide ni na misu, a kamo li na ispovijed ako se prije ne pomiri s ukućanima i sa svima s kojima se bilo u bilo kakvoj razmirici ili svađi. Danas počinju ispovijedi za Božić. Oprostimo svojim neprijateljima i molimo za oproštenje. Ne možemo se ni s Bogom pomiriti ako nismo najprije s ljudima u miru!
Ako pažljivo promatramo život i sve što se događa, lako možemo vidjeti koliko je Bogu stalo do nas. Svojom slabom ljudskom ljubavlju uzvratimo na taj neizmjerno veliki Božji dar. Dopustimo mu da nas nosi na svojim ramenima!

Tek što je započelo došašće osjeti se manji ili veći umor, pa nekako i pomalo dosadno ponavljanje sličnih pjesama, molitava i misnih čitanja.
To i jest tako, ako se površno promatra. Svaki dan je prorok Izaija, psalmi koji žele ohrabriti i evanđelje koje nas želi ozdraviti.
Dosadno je kao i svaka druga hrana koja nije dovoljno i dobro začinjena i još više ako se sami ne trudimo u sve uključiti.
Zato vas potičem da pjesme pratite barem u mislima, a čitanja pokušate zapamtiti po osnovnoj misli koja se ovdje naglasi.
«Gospodin svemogući umornome snagu daje!» poruka je prvog čitanja i ovoga jutra. Naša snaga, ohrabrenje i oduševljenje upravo Gospodinu pripada i on nam sve to uvijek iznova pokazuje i daje. To znači da se malo više, nego u svoje snage, moramo pouzdavati u Božju pomoć.
Uvijek ponavljam kako se sve obnavlja uz Božju pomoć i darove dobrih ljudi, dobročinitelja. Neki dan je bila sv. Misa za dobročinitelje. Nije nas bilo baš previše. Ili smo zaboravili, ili nam je teško biti zahvalan.
U svemu možemo pogriješiti, ali u zahvalnosti sigurno nećemo nikada pogriješiti niti pretjerati. Budimo zahvalni svima i za najmanju sitnicu.
Onima koji se u Gospodina uzdaju i koji su zahvalni, snaga se stalno obnavlja, trče i ne sustaju, hode i ne more se!
Dođite k meni svi koji ste izmoreni!, ponavlja Matejevo evanđelje.
Ima li čovjeka na zemlji koji nije barem od nečega umoran? Pa toliko smo puta rekli dosta mi je ovoga ili onoga, pa čak i dosta mi je svega.
Evo rješenja.
Isus nam nudi svoj odmor, svoje raspoloženje, svoj jaram. Što to znači.
Uglavnom, u ovome životu, doživljavamo ljude koji nam nude svoje terete: pričaju nam svoje tužne i ružne priče, ogovaraju nam ili ružno govore o drugome, osuđuju druge, prepričavaju svoje neuspjehe. A nama je svega toga dosta. Imamo dovoljno i svojih briga.
Kod Isusa je potpuno drugačije. On sam nosi svoje breme, svoj križ i ne želi opteretiti naša ramena. Umro je za nas, dao je svoj život. Ne traži od nas ništa, čak ni da ga slušamo, a kamo li da radimo ono što on čini.
Pa gdje je onda rješenje? On upravo zove nas umorne, žalosne, nesretne, izgubljene, bolesne, da nam pomogne pronaći sve ono što smo izgubili.
Nemojmo propustiti tako lijep i dobar poziv. A da bi osjetili njegovu blizinu, pomoć, utjehu, moramo mu pristupiti, nakon što smo kršteni, pričestiti se i ispovjediti, primiti darove Duha Svetoga.
Pokušajmo to i budimo uvjereni kako ćemo doživjeti novi život, postat će nam i naše breme sasvim lako!

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BDM

Hod kroz došašće samo ćemo zakratko prekinuti svetkovinom Bezgrješnog začeća BDM. Ovo je prvo čelo Božića, otvoreno promišljanje o tajni naše vjere, utjelovljenju našega Spasitelja. Međutim, ništa u životu nije bez poteškoća i sumnji, pa tako i današnja svetkovina o kojoj promišljamo uz Riječ Božju.
U današnjoj svetkovini najprije treba razumjeti ružnoću grijeha i ljepotu čistog srca i čiste duše. Marijino začeće je iznimka. Marija nikada nije bila pod vlašću grijeha i uzor je i zagovornica svakom čovjeku.
Današnja čitanja govor o grijehu prvih ljudi. Krivnja se uvijek prenosi na nekoga drugoga i na taj način se odmotava klupko krivnje, optužbi i opravdanja bez kraja. U tome i jest ta ružnoća grijeha što je uvijek netko drugi kriv za našu slabost, nedostatke, neuspjehe i sam pogreške i grijehe.
A grijeh najprije narušava našu nutrinu, oslabljuje volju i prlja dušu. Čovjek opterećen grijehom ne može slobodno misliti, raditi, odlučivati o svojim postupcima, namjerama, stvarati dobre odluke i provoditi ih u život. I kada smo tako ranjeni grijehom onda nije čudo što isto tako ranjavamo i druge, jer želimo opravdati svoje slabosti, svoje nedostatke, svoju krivnju.
Jedino priznanjem svojih slabosti, svoje vlastite krivnje i grešnosti, možemo se osloboditi svega toga. Najbolji primjer i zagovornicu imamo u samoj Mariji. Ona nas svojim zagovorom štiti i brani, jača i hrabri da se odreknemo svega onoga što nije dobro. Ona nam je rodila Spasitelja i to na vrlo jednostavan način: svojim neka mi bude.
Nakon njezinog pristanka došlo je do Spasitelja i spasenja čovjeka. I mi se možemo spasiti po uzoru na njezin primjer. Najprije moramo svoju volju vezati uz ono što Bog od nas želi i to ne djelomično, tek onako usput, nego cjelovito, u dubini duše i vlastite slobode izbora. I tada će i u nama progovoriti Duh Božji. Osjetit ćemo težinu životnih uspjeha i neuspjeha, ali i snagu Božje blizine i ljepotu života u milosti.
I budući da se često ne snalazimo u svojim životnim nastojanjima, najbolji putokaz do Isusa i Marije jesu nam sakramenti koje primamo, a to je sada, danas i ovdje euharistija kao iscjeliteljsko mjesto i vrijeme.
Dobro nam je poznato kako se najbolje možemo pripremiti za euharistiju, kako najbolje u njoj sudjelovati i isto tako da najbolje možemo živjeti ako što češće sudjelujemo u euharistiji.
Zato neka nas gozba ljubavi i Riječ Božja i danas pouči i uputi što nam je činiti za vlastito spasenje. Učinimo to po zagovoru Bezgrješne!

I tek što smo nakratko odahnuli uz svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM u ovom vremenu došašća, danas nastavljamo s promišljanjem o Riječi Božjoj uz tekstove proroka Izaije.
On nas opominje riječima: «O, da si pazio na zapovijedi moje!»
Svaki je čovjek u Božjim rukama. Bog nas vodi svojim putevima i uči onome što je najbolje za nas, uči nas dobru i dobroti, najboljem načinu života.
A koliko je ta škola vrijedna i uspješna i sam kaže: «O, da si na moje zapovijedi pazio, kao rijeka sreća bi tvoja bila!»
Zar ima nešto veće i bolje od biti sretan, zadovoljan čovjek.
I ne samo to, Izaija dalje nastavlja kako oni koji slušaju Božje zapovijedi imaju potomstvo kao pijeska na obali morskoj, ime se ne bi nikada izbrisalo.
U psalmu se nastavlja ista misao: «Tko ide za tobom, Gospodine, imat će svjetlo života!» zar nam je u ova mračna vremena išta potrebnije od svjetla života, od jasnog pogleda na život, od mogućnosti da razlikujemo dobro od zla, ono što je za nas najvažnije i što je manje važno.
Ponekad i sam doživim, a najčešće rasprava ili razgovor s vjernicima počinje i završava žaljenjem i optuživanjem ovoga ili onoga, pritužbama na ovo ili ono.
I nije to tako lošo ako je s dobrom namjerom, ako se nekome želi pomoći ili ukazati na propuste, pa se to onda čini u prikladno vrijeme i biranim riječima.
Slična pritužba na sve i svakoga iznosi se u današnjem evanđelju. Pa i sam Isus je pomalo žalostan na svoj narod koji nikoga, a ni njega samoga ne prihvaća. U ovoj crkvi se toliko toga lijepoga pročita, govor, moli, ali mnogi ostaju indiferentni, nijemi i gluhi za bilo što.
Međutim, kao što u Isusovo vrijeme nije prihvaćen ni Ivan Krstitelj koji je bio veliki isposnik, pozivao ljude na obraćenje i činio djela pokore, tako isto kada se i sam Isus pojavio u svojem narodu, nije bio prihvaćen. Čak je dobro poznata zgoda kako ga njegovi sugrađani u Nazaretu dovedoše do ruba stijene da ga strmoglave. No, on se ipak uspio svojom mirnoćom oduprijeti njihovoj drskosti. Prođe između njih i ode u Kafarnaum gdje je nastavio svoje djelovanje, nastanivši se u Petrovoj kući.
Uz sve osude i neuspjehe Ivan je i danas svijetli lik, Isus je postao Spasitelj svijeta, opravdala se Mudrost djelima svojim, tako i mi pokušajmo ispunjavati i živjeti po Božjim zapovijedima kako nas ne bi uništile ove mijene vremena i prevrtljivost ljudskog srca!

Subota je drugog tjedna došašća. Donosi i jednu malu promjenu. Pred nama je čitanje knjige Sirahove.
Iznenađuje kako oštrim riječima oslikava Ilijin lik: on je kao oganj, riječ mu je kao buktinja, donosi glad, umanjuje narod, zatvara nebo i oganj s neba svodi. I sve to čini po riječi Božjoj.
Tek malo možemo naslutiti kako mu je bila teška životna uloga i na kojim je sve mukama bio u izvršavanju Božjeg poziva.
No, sve što je činio imalo je i svoj smisao. Cilj je bio obraćenje i obnova naroda.
Nastavljajući prvo čitanje i mi sami molimo: «Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!»
I tek što smo se malo skrušili i na svoj način izmolili Božju prisutnost, pred nas dolaze nove kušnje.Zajedno s učenicima i mi pitamo kako ćemo prepoznati glasnika Božjega, tko je to novi Ilija i što nam je činiti da ne propadnemo.
U kratkom Matejevom izvješću Isus jasno govori svojim učenicima kako je taj njima poznati Ilija mnogima ostao nepoznanica u Ivanu Krstitelju.
Međutim, mnogi ga nisu uopće primjetili, a kamo li prepoznali i još više; nije im ni palo na pamet da bi se trebali obratiti.
I oni su s Ivanom Krstiteljem učinili što im se prohtjelo. Znamo dobro kakvom je strašnom i ružnom smrću završio Ivan. I to u jednom običnom, razuzdanom veselju samo zato što se netko kao bojao pogaziti svoje obećanje.
I ne samo to, nego se slično dogodilo i samome Kristu.
I s njime su njegovi sunarodnjaci učinili što im se prohtjelo. Isus je svega toga svjestan, ali ne traži načina da izbjegne svoju smrt i svoje vlastito stradanje. On dobro zna kako je težak put pravednika i kako na ovoj zemlji pravednik mora mnogo trpjeti ako želi potvrditi, a možda čak i doživjeti smisao svojega poslanja.
Mnogo toga i mi sami često činimo samo zato što nam tako govore drugi ili što je kao vrijeme da se to učini na ovaj ili onaj način, a da uopće ne promišljamo što to Bog od nas traži i koji je smisao naših djela.
Zato nastaju veliki propusti i velike pogreške pogreške. Pa se pitamo što nam je činiti?
U Duhu riječi Božje moramo svakodnevno promišljati o svojem životu i zadaći koju nam je Bog odredio. To znači, tražiti njegovu volje. To nije nimalo lako, a do najispravnijeg puta doći ćemo jedino ozbiljnim promišljanjem i saznanjem kako je uvijek volja Božja ono što je teže, oko čega se treba više potruditi, pa možda i namučiti i čak uložiti ne samo svoje duhovne i tjelesne snage nego i život riskirati. To je učinio Ivan Krstitelj, to čini i sam Isus Krist, a mi smo kršćani koji nasljeduju Krista. Budimo ustrajni u svojim dobrim nastojanjima.

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA

U prvoj nedjelji došašća pozivani smo na budnost, da se probudimo, da se sjetimo što nam je činiti u ovom svetom vremenu ili još bolje da se podsjetimo svoje kršćanske odgovornosti.
U drugoj nedjelji pozvani smo na izravnavanje svega onoga što nije dobro, na uređivanje puta prema Gospodinu, prema spasenju. Sv. Ivan Krstitelj nas je podsjetio na onoga koji će nas krstiti Duhom Svetim.
A danas on ide dalje sa svojim zahtjevima. Potrebno je učiniti sve što je u našoj moći, a onda dolazi Krist i zahvat Duha Božjega.
Svijet i mi u njemu možemo biti novi tek kada se uključi narav i nadnarav, voda i Duh, rad i molitva, sociologija i teologija. Jedno bez drugoga ne može, a nema ni pravi smisao za čovjeka.
U prvom čitanju prorok Izaija (Iz 61,1-2a. 10-11) piše riječi kojima se Isus i sam predstavlja u sinagogi. «Duh Gospodnji na meni je jer me Gospodin pomaza!» I dalje nastavlja: «Radujem se u Gospodinu, radujem!»
Drugo čitanje (1 Sol 5,16-24) nam govori koja je cijena preobrazbe svijeta i na koji način zajednica Kristovih vjernika – Crkva može biti kvasac svijeta. Jedini uvjet jest poslušnost Duhu. Tako i mi danas ako želimo osjetiti milost ovog beznadnog vremena, naći snage u ovoj i svojim krizama, moramo malo više osluhnuti što nam to Duh Božji govori.
A on nam jasno kaže da se ne smijemo bojati, ne smijemo gubiti hrabrost, strašiti se od onih koji nas žele zaplašiti, predavati se malodušnosti i pouzdavati se samo u svoje snage. Duh Božji nas hrabri i jača i dopustimo mu da djeluje u nama. Naše služenje mora biti samo Bogu i osluškivanje njegove volje. Jedino tako možemo naći izlaz i rješenje svih neprilika koje nas susreću u životu.
Evanđelje nam još jasnije govori kako su to drugi činili i primjerom pokazuje što nam je činiti, ali isto tako slično i mi sami možemo postupiti
(Iv 1,6-8. 19-28).
Ivan je znak otvorenosti Božjeg naroda gdje Bog čini sve novo. I mi ćemo postati novi i bolji i sretniji ako stvorimo prostor za Krista i njegove milosti, ako se očistimo od vanjske i unutarnje nečistoće te na taj način u svojoj poniznosti primimo Krista koji se i ovoga Božića želi za svakoga od nas ponovno roditi kako bi nas učinio sretnim.
Znam da vam sve ovo zvuči pomalo nesigurnim, ali vjerujmo Božjoj Riječi, a ne nekoj ljudskoj ispraznoj tlapnji. Budimo uvjereni kako nam Bog želi pomoći, samo mu osobno moramo stvoriti put do našeg srca!

Nakon Ivanovog priznanja kako nije ni Ilija, ni Mesija, ni neki od Proroka nego samo glas koji viče u pustinji, pokušajmo i mi malo bolje čuti glas koji nas poziva na opraštanje, mir, obraćenje i dobra djela u ovoj našoj posavskoj Pustinji.
Potpuno smo svjesni kako stanje u ovim našim selima i u samoj župi nije nimalo dobro, odnosno nije ni blizu onakvog stanja kakvo je u drugim sredinama a pogotovo kako bi moglo i stvarno trebalo biti.
Škole su nam prazne, nemamo školske djece. Kuće se tu i tamo pomalo obnavljaju, izgradi se ipak ponešto od društvenih objekata, pokoja čitaonica, dom ili par stotina metara puta. I to je nešto, ne smijemo ni to zanemariti. Međutim, nije ni blizu onome što bi trebalo i kako bi trebalo biti. Do sada se trebalo vratiti barem pola svijeta, barem pola školske djece i svi sposobni za rad da imaju radna mjesta. U tom slučaju moglo bi se reći kako je nekome stalo do obnove, povratka. Sve drugo govori kako je samo oružje utihnulo a hladni rat, progon, uskraćivanje ljudskih prava, prava na život, dom i domovinu se osporava na sve moguće načine. I što je najžalosnije, kad šute oni koji bi nam mogli pomoći, zašto i mi sami šutimo?
U ovoj pomalo beznadno situaciji, ipak postoji i nada koju nikada ne smijemo gubiti. Naše nadanje jest u slijedećem. Kroz čitavo vrijeme povratka molimo se Bogu da nam pokaže kojim putem trebamo ići, a u ovom došašću naša molitva mora biti još usrdnija, snažnija i predanija Božjoj providnosti.
Dobro se sjećam kako je ovo bilo prije devet godina, a kako je tek strašno izgledala naša župa u ratu i koncem rata do 2000. godine kada ste se prvi počeli vraćati. I još bi mnogo bolje sve bilo da smo malo jedinstveniji da se bolje dogovaramo i da više slušamo jedni druge.
Gospodin nam stalno pokazuje kojim putem trebamo ići i kako ćemo najbolje doći do svog cilja a mi sve više vjerujemo nekome drugome nego njemu i njegovim zapovijedima. «Istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj Spasitelj!» čuli smo u psalmu, sli nam to izgleda nije dostatno.
U traženju rješenja i životnih pravaca, puteva lako možemo pogriješiti. Najlakše se pogriješi ako se predajemo sitnim dušama i slabim ljudima kao što smo i mi sami.
Međutim, ako nas kroz život usmjeravaju Božje zapovijedi i ako se pouzdajemo u pravdu, istinu, praštanje, zakone mira i tolerancije, Božje zakone; budimo uvjereni da nećemo pogriješiti. Ovaj put je najteži i po njemu je nateže ići, ali je sigurno najispravniji i ima svoju budućnost.
To nam najbolje pokazuje Ivan Krstitelj svojim primjerom. Tragično je završio, ali je i dalje ostao glas koji poziva ljude dobre volje na obraćenje i jasno nam i danas pokazuje Spasitelja svijeta koji će se i ovoga Božića za sve roditi!

Ista teška pitanja koja su narodne starješine postavljale Isusu Kristu, kako smo čuli u jučerašnjem evanđelju, postavljaju se i danas. Mnogi se pitaju kojoj snagom Crkva u Bosni i Hercegovini preživljava sve promjene i sve vremenske mijene. Ne treba previše biti pametan. Odgovor je vrlo jednostavan. Svećenici koji predvode crkvu u Bosni i Hercegovini, pogotovu franjevci nisu nikada prezali ni pred jednom vlašću, a svaka ih je vlast progonila, zatvarala čak i ubijala. No, sve su te vlasti prošle, ruševine su popravljene a najhrabriji, najvjerniji i najbolji su ostali i opstali. Tako je i danas.
Moramo znati kako nigdje nema života bez žrtve i nema budućnosti bez poteškoća u sadašnjosti. Oni koji bježe od odgovornosti i svojih dužnosti uvijek će biti prognanici ili izbjeglice, nigdje neće pristajati i sami će sebi biti uvijek najveći teret. Nikada neće imati dom i domovinu, svoju povijest, baštinu i nikada neće vidjeti svoju budućnost.
I dok tražimo odgovor na ovo teško promišljanje shvatimo i sami kako smo u ovome trenutku «Jadnici koji vape a koje Gospodin ipak čuje!» Istina stalno mi nekomu nešto vapimo, tražimo ali nas oholice i silnici ovoga svijeta ne čuju. To nam samo govori da se usrdnije moramo obratiti Bogu i od njega zatražiti pomoć.
«Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava.»
Svakog 11. u mjesecu u misi za bolesnike i zdravstvene djelatnike može se doživjeti, više nego inače, koliko nam je Božja ljubav blizu, na dohvat ruke i koliko je snažna, samo što malobrojni pružaju ruke da je prime u svoje srce u svoj život. Tako je uvijek na misi, molitvi u sakramentima, ali smo vrlo često zatvoreni, nezainteresirani, zaglušeni bukom ovoga svijeta.
Što nam se to može dogoditi, ma gdje bili bez volje Božje. Što nam se to može dogoditi kada bi se odjedanput svi vratili u Hrvatsku Tišinu i druga sela, u našu župu, Posavinu. Zar mislite da bi bili manje sretni nego što smo sada dok se nalazimo po svjetskim metropolama ili kako mnogi žive po tuđim kućama čekajući providna dana. Uvjeren sam kada bi se odjednom svi vratili da bi ne samo u našoj župi nego i u općini i u cijeloj Posavini procvjetao život. Nitko ne bi bio ni gladan ni žedan ničega, a i pravda bi bila zadovoljena i svi bi bili sretni i zadovoljni pa i naši neprijatelji jer bi shvatili da ih ne mrzimo i da su napravili veliki progon samih sebe kada su nas protjerali.
Samo onaj tko iskreno povjeruje Bogu i Božjim zapovijedima i nastoji što dosljednije živjeti zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku može se nadati boljoj i svojoj budućnosti.

U sredini smo došašća. Na pola smo puta naše pokore, pobožnosti, pripremanja za veliki, najveći rođendan. Za rođendan koji je veći i od našeg rođendana. Na Božić nam se rađa onaj koji nas voli više od nas samih, koji nas svojim rođenjem otkupljuje i spasava. Njegov rođendan je opomena da se i sami pitamo kako i zašto živimo, jesmo li zahvalni Bogu i roditeljima za svoj rođendan?
Izaija nas ponovno podsjeća tko je naš Gospodar, kome se i zašto trebamo klanjati. Upravo smo izašli iz tame, iz noći, a mogli smo se i ne probuditi, ostati ležati, ili čak i ne dočekati ovaj dan. Bog čini sve, pai ovaj naš susret u njegovoj ljubavi i dobroti.
I upravo ovu lijepu, prelijepu zemlju koja ima i dan i noć i sunce i kišu, i vjetar i svoju Tišini, Bog je povjerio nama slabim, običnim, krhkim ljudima. Kako je neizmjerno veliko njegovo povjerenje. Zna da ćemo mnogo toga uništiti, pokvariti, upropastiti, a on nas i dalje gleda u našim slabostima i ponovno nam pruža svoje povjerenje.
I ne samo u ispovijedi nego nas uvijek iznova poziva na obraćenje, potiče nas na mir, praštanje, dobra djela, odvraća nas od naše lijenosti i naše neodgovornosti.
Njegova je neopoziva istina da će se pred njim prignuti i najveći silnik, svaki zemaljski vladar kao i svaki obični čovjek. Pred njim smo svi jednaki, svi ćemo se Njemu pokloniti, ma koliko to izbjegavali, ma koliko to htjeli ili ne željeli.
Oni koji to spremno i sa zahvalnošću učine, oni će se spasiti, a oni koji sebi izgrade svoja zlatna telad i njima se budu klanjali kao Izraelci u pustinji!
Svi Božji protivnici već su na svoj način postiđeni.
I mi smo poput Ivanovih učenika došli Isusu da bi se uvjerili u njegova djela, u njegovu dobrotu. Nemojmo nikada posustati u nasljedovanju, oponašanju, imitiranju Krista. Ako ne znamo kako treba to činiti onda se ugledajmo u svece kako su oni to činili. Sv. Franjo je stalno ponavljao Bog moj i sve moje. Sveti Anto je proučavao sv. Pismo, propovijedao Riječ Božju. Kažu da je Bibliju znao naizust. Majka Terezija je tražila siromahe, gubavce, povijala njihove rane. Sv. Ivan Marija Vianey je neprestano boravio u crkvi, poticao ljude na pokoru, postio, pozivao ljude na sakramente, pomirenje, opraštanje. Blaženi papa Ivan Pavao II i u svojoj bolesti nije prestajao putovati svijetom, opominjati ljude na pomirenje: ne bojte se, ja sam s vama, papa je s vama, papa vas voli.
Stanimo i mi pred Isusa i pitajmo ga što možemo za njega učiniti. Nemojmo okretati glavu od siromaha, bolesnih, onih koji su slabiji, stariji od nas. Budimo Kristove ruke koje će pomagati i ozdravljati druge, noge koje će s drugima putovati ovim svijetom u traženju istine, pravde i pomirenja. Nemojmo se sablažnjavati nad onim što Krist čini ili okretati glavu od onoga što možemo mi za njega, a za svoje spasenje učiniti!

Svakim danom sve smo bliže Božiću, ali i jasnije vidimo svoje slabosti, nedostatke, propuste u pripremama za Božić. Ovo desetak dana što nam je još preostalo pokušajmo učiniti završne pripreme. Svakako je lijepo što bolje urediti vanjštinu, borove, lampice i nakit, ali najbolje bi trebalo urediti unutarnje stanje.
Kroz čitanja iz Staroga zavjeta čujemo koliko i kako se Bog brine za svoj narod. On uvijek misli i brine za sve što mu je potrebno. I u najtežim trenutcima nepoštovanja i nevjere ne zaboravlja na svoj narod. Božja ljubav je uvijek uz njega. Njegov Savez nikada neće biti prekinut, on se neće nikada pokolebati.
«Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio.» zahvalna je pjesma psalmiste. Bog ne dopušta da se nad njegovim miljenicima raduju neprijatelji, on ih hrabri i oživljava u najtežim vremenima.
Zato smo dužni pjevati Gospodinu, zahvaljivati imenu njegovom. On samo ponekad svome narodu šalje kušnju, a cijeli život ga obasiplje dobrotom. Večer donese suze, a jutro klicanje. I zato smo dužni uvijek biti zahvalni, ne predavati se slabostima i malodušnosti, beznađu i lutanju. Naša utvrda je Bog nad vojskama.
«Ivan je glasnik koji pripravlja put Gospodinu.»
Isus govori već svojim slušatelji kako Ivan nije trska koju vjetar ljulja, niti netko u mekušaste haljine obučen, nego upravo prorok kakav se nikada nije pojavio.
Ivan Krstitelj, nastupa u jednostavnosti, poniznosti, pojavljuje se jedva prepoznatljiv. Međutim, i ta njegova skromnost, jednostavnost i obična pojava nije neka posebna propusnica u Kraljevstvo Božje, nego samo put kojim svatko na svoj način mora proći. Taj glas je snažan ali traži i slobodnu volju da ga se čuje.
I mi smo kršteni vodom, svaki dan iznova bivamo prokušavani, ali također mnogo puta ne čujemo glas koji nad poziva na odgovornije življenje Riječi Božje.
Naime, i kada pokušavamo vršiti volju Božju, živjeti po zapovijedima, i tada moramo promišljati jesmo li na pravome putu, poniznosti, dobrih djela, ili i tada tražimo samo svoj uspjeh, svoj profit, svoje uzdizanje nad drugima.
Ivan je glasnik, a mi smo ga i jutros čuli. Zato osobno pipravimo put Gospodinu. Nemojmo dopustiti da nas ne primijeti, jer ga nismo odgovorno pozvali da nam pomogne, tj, da se najprije nastani u naš život.

«Dom će se moj zvati dom molitve za sve narode.»
Ovim riječima trebamo stvarati i zaključivati svoje odluke i sva nastojanja u došašću. Dom je mjesto gdje se ljudi okupljaju da bi se najprije Bogu zahvalili i pomolili. Zahvalnost je naša najprije za dar života. To je prilika da učinimo nešto dobro prema sebi i bližnjima. Ujedno se na taj način širi radosna vijest Kraljevstva Božjega.
I danas smo se sabrali u domu molitve, u crkvi. Vjerujmo da ovo ili slično ovako čine mnogi narodi. To je upravo ljepota ovoga vremena, ali i pokazatelj kako nismo sami, kako ima mnogo ljudi koji se ne bave samo lažima, neistinom, sitnim stjecanjem materijalnih dobara, prevarama. Shvatimo kako na svijetu postoje mnogi ljudi, ne samo kršćani, kojima je na srcu najprije dobro čovjeka. A mi vjernici moramo zahvalnost prema Bogu i dobro čovjeka imati kao temelj svoje sadašnjosti i budućnosti i u ovome domu molitve moliti za sve narode, za sve ljude dobre volje kao i za obraćenje onih koji su odlutali.
«Neka te slave narodi Bože, svi narodi neka te slave!»
Ovako kličemo jutros u psalmu i nastavljamo sa zamolbom da nam se Bog smiluje jer mnogo toga nismo učinili kako je trebalo, a mnogi su isto tako zbog naše nemarnosti, neodgovornosti ostali negdje izvan Božje zamisli, izvan Božjih puteva. Dužnost nam je spasenje pokazati svim ljudima. Bog nam šalje svoj blagoslov, a mi možemo biti kanali po kojima će taj blagoslov doći do svakog čovjeka ili ćemo neodgovorno priječiti njegovo širenje.
«Ivan je svjetiljka što gori i svijetli!»
Biti nekome svjetlost, putokaz, pomoć i zaštita u život najveća je uloga koju čovjeka može imati. To nije dano svima. Danas Isus jasno kaže da je svom narodu Ivan Krstitelj upravo bio svjetiljka. I nama je također jasno svjetlo koje nas obasjava i upućuje na Krista pravo svjetlo nad svjetlom.
Danas smo pristupili Kristu, svjetlu i nemojmo samo ovo par minuta gledati njegovu ljepotu nego ga ponesimo za cijeli dan, i danas i sutra i u vijeke.
Naime, Isus je Ivanovim nastupom najavljen, pokazan, predstavljen. Nadam se da smo ga stvarno prepoznali. Također u svojem životu moramo jasno prepoznavati djela koja Isus čini, koja svjedoče za njega da ga je uistinu poslao Otac. I slušajući riječi Kristove, gledajući njegova djela i nasljedujući ga u životu ispunit ćemo svoje ne samo došašće nego i cijeli život radošću Božića koja će u vremenu postati naše spasenje, ali i spasenje svakoga čovjeka i cijeloga svijeta.
Pogledajmo kako se Ivan i Isus dobro razumiju, kako Bog dobro govori o Ivanu i svakom čovjeku koji je zahvalan i iskreno govori o Bogu kao svome Spasitelju, svome nebeskom Ocu. Budimo i mi zahvalna djeca Božja i dopustimo Božjoj ljubavi da nam svojim vječnim svjetlom obasja put kojima hodimo!

«Od Jude žezlo se kraljevsko udaljiti neće!»
Danas se razmišljanja i čitanja došašća nastavljaju po datumima. Poruka je ovih dana kako smo sve bliže Božiću, smislu ljudskog života, kao i ljudske patnje koja nalazi svoje ispunjenje u Spasitelju svijeta.
Knjiga Postanka jasno govori gdje će se pojaviti Mesija. Njegova uloga je najavljivana kroz čitavu ljudsku povijest. On nije nešto što se slučajno događa nego je Božji promisao spasenja svijeta.
«U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik - dovijeka!»
Zajedno sa psalmistom i mi molimo za pravednije međuljudske odnose, za posvećivanje malo više pažnje ugroženima, siromasima, obespravljenima i onima čija su prava dokinuta. Novi kralj – nova vlast treba biti prema svima jednaka čak malo i blaža prema obespravljenima, prema siromasima, prema onima koji su sve do sada previše trpjeli.
«Rodoslovlje Isus Krista, Sina Davidova.»
U vremenima smo kada se sve nipodaštava, minimalizira, kada se vrednote spuštaju na najnižu razinu, kada su nasilje i bezvlađe zauzeli mjesto svake pravednosti, poštenja i brige za čovjeka.
Zato je dobro da se i sami malo preispitamo o poznavanju svoje prošlosti, svoje povijesti. Trebali bi malo više znati kako se prije pedeset, stotinu i više godina živjelo na ovim prostorima. Malo bolje zaviriti u povijest našega naroda i vrijednost baštine koju imamo a koja je nama samima povjerena.
I kada spoznamo svoje podrijetlo, svoje generacije, svoja pokoljenja i koljena onda tek možemo shvatiti koliko je smisleno svako trpljenje, kušnja pa i stradavanje može imati svoj smisao ako znamo koji je cilj.
Onaj tko ne poznaje svoju prošlost i njezine vrijednosti, taj ne vidi ni budućnost i nije spreman na nikakvu žrtvu za sadašnjost. Njegov je smisao života u svakodnevnom preživljavanju i minimalnoj zauzetosti za prava svoga naroda i pojedinca u njemu.
Kod Isusa nije bilo tako. Minuli naraštaji stoje kao temelj onoga što se ima dogoditi, tako da su sve prijašnje žrtvi i nastojanja odjedanput dobila svoj smisao i ispunjenje, u rođenju Isusa Krista.
Tako i mi kada shvatimo tko je sve gradio ovo vrijeme koje živimo, tko nam je osigurao baštinu i predao budućnost, onda ćemo znati i što nam je činiti i neće nam biti teško uključiti se u traženju svojih prava i istine na ovoj zemlji. I kada ovo vrijeme i zemlja izgledaju suzna dolina u svjetlu vjere i Spasitelja svijeta sve će dobiti pravi smisao, smisao vječnosti!

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

«Rosite nebesa, odozgor, i oblaci daždite Pravednika!»
U četvrtoj smo nedjelji došašća, ali pred sobom imamo još punih sedam dana promišljanja o tajni utjelovljenja, tajni rođenja, tajni života. Ujedno je prilika i promišljanja i zahvaljivanja za vlastiti život, darove i mnogo toga što nam život može učiniti ljepšim, veselijim, odgovornijim i sretnijim.
Spasitelj svijeta dolazi iz sasvim određene obitelji, Davidove loze (2 Sam 7,1-5. 8b-11.16). Iako je i sam David grešan i jadan čovjek sa svojim slabostima, njegova loza je odabrana. To pokazuje kako Bog ima povjerenja u svakoga, pa i grešnog čovjeka. I takve ljude želi uzdići na razinu svojih prijatelja. Naime, ljudska grešnost i ljudske slabosti i nedostatci jesu rezultata opredjeljenja slobodne volje samoga čovjeka i najviše šteti čovjeku. Čovjekova grešnost ne može umanjiti Božju veličinu.
Pavao govori o tajni kako je Bog postao ljudsko Dijete ( Rim 16,25-27). Naglašava se misterij, tajna djeteta, neugasiva je to nada ljudske budućnosti. Ovo otajstvo u kojem Bog postaje Djetetom za spas svijeta potiče nas da više i odgovornije mislimo ne samo na odgoj novog naraštaja, nego i vrednovanje djeteta kao velikog Božjeg dara i Božjeg nadanja. Ako Bog nije mogao spasiti svijet bez rođenja novoga čovjeka kako mi možemo zamišljati sebi budućnost bez ulaganja u nove generacije, nove naraštaje, bez ulaganja i borbe za život.
Sv. Luka u svome evanđelju (Lk 1,26-38) govori – pjeva o začeću, anđelu Gabrijelu koji nosi radost veliku, Mariji koja zabrinuto sluša i prihvaća izabranje. Nije ovo trenutak običnog susreta, razgovora ili pregovora, ovo je trenutak sadašnjosti u kojem se ostvaruje budućnost. I samo Marijina spremnost je odlučila o životu ili smrti čovjeka. Marija je bila spremna prihvatiti i čuvati život. Samo onaj čovjek i onaj narod koji se bude borio za život imat će svoju budućnost. Potpuno joj je jasno da Bog daje život, a ona je spremna da bude čuvarica tog Božjeg dara – Božića!

U zadnjem smo tjednu došašća. Bilo bi dobro ova promišljanja privoditi kraju, stvarati cjelinu i odrediti glavne događanje našeg spasenja.
«Anđeo naviješta Samsonovo rođenje!»
Umjesto zaključnih misli krenut ćemo još malo u povijest i vidjeti što je sve prethodilo Isusovu rođenju. Knjiga Sudaca u 13. oglavlju opisuje kako je to bilo sa Samsonom. Manoah je iz Danoiva plemena. Žena mu je bila nerotkinja, ali joj se objavi anđeo i reče da će zatrudnjeti i roditi sina. Ona je povjerovala anđelu i dijete se rodilo. Dijete odraste, a Gospodin ga blagoslovi. I Duh Gospodnji poče djelovati u njemu.
«Usta mi bila puna hvale tvoje, slavila te svaki dan.»
Upravo ono što svaki dan činimo u crkvi jest poruka današnjeg psalma. Bog je naše utočište, utvrda spasenja. On je naše ufanje, zaštitnik od majčine utrobe. On je naš učitelj od mladosti i zato trebamo naviještati njegova čudesa, njegovu prisutnost u ovome svijetu.
«Anđeo Gabrijel navješćuje rođenje Ivana Krstitelja!»
Sv. Luka govori kako se rodio Ivan Krstitelj. Njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, su bili bez djece. Zaharija je imao viđenje u hramu, dok je obavljao svećeničku službu. Budući da nije povjerovao anđelu Gabrijelu, zanijemio je i ostao nijem sve do Ivanova rođenje.
I narod koji je stajao vani i čekao ga shvatio je da je imao viđenje. I oni su bili zaprepašteni. Jasno im je bilo da se nešto veliko dogodilo. Njihova iščekivanja su vjerojatno bila različita. No, samo je on znao o čemu se radi. Sve se kasnije pokazalo istinitim. Nakon što se Ivan rodio i kada mu je on napisao ime koje treba nositi, glas mu se vratio.
Prema ovom čitanju i ovim danima trebamo zaključiti slijedeće:
Čudesni su Božji putevi. Mi naime, često mislimo kako se ništa ne događa, no Bog je uvijek prisutan i na djelu. Ni ovaj kraj Gospodin nije zaboravio. I ovdje se događaju mnoge čudesne stvari. Pa jedna od njih jest i ovo naše slavlje, sudjelovanje u zornicama i objavljivanje riječi Božje nama koji slušamo. Svi ovi događaji su uistinu čudesni te se i ovdje može reći da je Bog na djelu. Poziva nas na vjeru, na pomirenje, na sudjelovanje u novom životu, oživljavanju ovoga kraja i ove žive crkve koja nam je povjerena. Do nas je stalo koliko mu vjerujemo i koliko ćemo u svemu biti dionici Božje proslave. Većina od nas uistinu ne vjeruje što nam se govori pa zanijemimo i ne znamo kako radost prenijeti drugima, kako progovoriti o događanjima u našoj povijesti spasenja. Onoga trenutka kad se rođenje – Božić dogodi, nadam se da ćemo prepoznati Spasitelja svijeta i prenijeti radost i drugima!

«Evo, djevica će začeti!»
U vremenu kada se sve dovodi u pitanje, kada se na sve strane priča i krizi i kada smo i sami sebi nekako teški i pomalo sumnjamo u sve i svakoga, pred nas se stavljaju prave riječi i odgovor: «Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina!»
Naime, htjeli priznati ili ne: ljepše nam je nego što možemo sebi i zamisliti, bolje živimo nego što smo ikada živjeli, više imamo i manje oskudijevamo nego li u prijašnja vremena, unazad trideset, četrdeset i pedeset godina. A to što smo možda nesretni i nezadovoljni, trebamo i sami sebi priznati, možda smo i sami krivi. Uvijek nam je, što god imamo, malo. Za sve poteškoće, drugi su nam krivi. A lijenost i neodgovornost nas tlači sa svih strana, samo je to teško priznati. I što je najteže: zaboravili smo da postoji i zahvalnost, a oproštenje je otišlo u zaborav.
Zato i nama Izaija kaže: Čujte narode ove žive crkve! Nemojte više dodijavati ni Bogu ni ljudima. I takvima kavi ste opet će doći Spasitelj, opet će doći Božić i s vama će biti Bog. Međutim i On u svojoj veličini također od nas traži pristanak i da mu kažemo: «Nek' uniđe Gospodin: On je Kralj slave», kako smo to ponavljali u psalmu. Tek tada se možemo iskreno, istinski i pravo ljudski i kršćanski osjetiti sretnima i zadovoljnim s onim što jesmo, što imamo i oko čega se trudimo. Jer ako nam Bog ne podari svoj mir i svoj blagoslov, nigdje ga drugo nećemo pronaći.
Sveti Luka u današnjem evanđelju lijepo opisuje događaje oko Isusova rođenja. Bilo bi dobro da ih svakodnevno čitamo i o njima razmišljamo. Zato barem ovo nekoliko trenutaka provedimo s Riječju Božjom koju smo upravo čuli.
Anđeo pozdravlja Mariju riječima: Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom.
Kad smo oslobođeni od grijeha u nas ulazi milost Božja i Bog je s nama.
Tek tada nas neće snalaziti nikakvi strahovi i nemamo se razloga bojati bilo kakvih zemaljskih nemira i kušnji. Ako smo Božji prijatelji, a to najbolje postajemo po sakramentima i slušanju Božje volje, tada prestaju sve zemaljske patnje. On ne nestaju, nego se umanjuju i postaju lakše. Više ih ne nosimo sami. Naša ramena postaju jača, koraci odlučniji a život ispunjen zanosom i spremnošću za služenjem jer smo tada u službi Spasitelja svijeta.
Kada je Marija shvatila što se to od nje traži i kakva će i kolika biti njezina uloga, ona odgovara: «Evo, službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!»
Možda smo i mi to mnogo puta rekli u molitvi, ali to nikada nije postalo dio nas. Tek kada se uživimo u ulogu službenika ili službenice Gospodnje i taj blagoslov osjetimo u svojem životu, onda će prestati naša zabrinutost, nestat će naši strahovi i život će dobiti pravi smisao i jasan cilj prema kojem trebamo ići kako bi jednoga dana bili s Gospodinom u slavi. Naš život ima jedini smisao i ispunjenje u Gospodinu, ako što je to shvatila i prihvatila i sama Blažena Djevica Marija!

«Evo, dragi moj dolazi, prelijeće brda!»
Blizina Božića je na dohvat ruke. Tu je pred nama. Već ga osjećamo ne samo na izvanjski način, po pripremama, ukrasima, nakitu, nego i iznutra, u srcu i duši.
I liturgija nam pred oči stavlja prekrasne stihove Pjesme nad pjesmama. Radost susreta stvorenja i Stvoritelja, Boga koji je zaljubljen u čovjeka, želi ga učinit sretnim i na sve moguće načine ga obasiplje svojim darovima. Bog upravo čini sve ono što mi sami u posebnim prigodama također pokušavamo učiniti. Pružamo ruke, osmijeh, poklone, svoje darove. Razgovaramo, smijemo se, veselimo se, pjevamo. Pričamo o lijepim stvarima. Želimo jedni druge obradovati. Eto, to je ono što se mora dogoditi i ovoga Božića. Učiniti radost, sreću, obradovati drugoga. Na taj način i Bog će postati sretan.
«Pravednici, Gospodinu kličite! Pjesmu novu zapjevajte njemu!»
zašto ne pjevamo, jer se možda stidimo ili nismo dovoljno zahvalni, sretni, izmireni jedni s drugima i sa samim Bogom.
Možda se na nekoga ljutimo ili ovo nije mjesto slobodnog razgovaranja s Bogom. Ili možda mislimo kako nas On ne voli i ne čuje, nije mu stalo do nas. Ne, ne! Njemu je neizmjerno stalo do nas, ma kakvi da smo. On nas uvijek ljubi i ne prestaje nas tražiti. Bog trči za nama, svojim izgubljenim ovcama i žalostan je ako ga ne primjećujemo.
Zato nek' nam se srce raduje u njemu. Uzdajmo se u njegovo sveto ime.
«Otkud meni da mi dođe majka Gospodina mojega!», pita se Elizabeta. Isto se pitamo i mi sami. Otkud meni da danas slušam ove riječi i šta ću sada s njima.
Pogledajmo što je učinila Elizabeta. Osjetila je radost jer je bila iznenađena, začuđena, ali i čista srca i otvorena za susret i radost što ga susret donosi. No, ni ona ne šuti. Ona se zahvaljuje Mariji koja joj je došla. Vjerojatno ju je sva sretna i ugostila, lijepo primila, ponudila da se odmori.
I to nije sve. Ona viče iz svega glasa. Ona se veseli Mariji i njezinoj spremnosti da rodi čovjeka, Spasitelja svijeta, da donese na svijet novi život. Svoje radovanje i divljenje Elizabeta izgovara iz iskrene i čiste duše. Toliko je radosna da tu radost osjeća i sam Ivan Krstitelj kojega nosi ispod svoga srca, koji će biti preteča Isusa Krista.
Elizabeta Mariju blagoslivlja, zahvaljuje joj i sva je sretna zbog njezine vjere, izabranja i života koji dolazi. Budimo i mi dionici tog veselja i nemojmo se sitno račundžijski odnositi prema Bogu, njegovim darovima i životu koji nam je darovan! Božić je Božiji dar za sve nas!

«Ana zahvaljuje za rođenje Samuelovo»
Danas nastavljamo zahvaljivati Gospodinu za dar života, za novi život.
Ovaj puta to činimo zajedno sa Anom, majkom Samuelovom. Ona svoje dijete, nakon što ga je prestala dojiti i nakon što je počeo jesti čvrstu hranu a vjerojatno se i sam hraniti, odvodi u hram da ga preda onome od koga ga je primila.
Ona prinoseći žrtvu pristupa Eliju da mu pojasni o čemu se radi. I sva sretna ustupa dječaka Gospodinu.
Sličan obred i danas imamo kod krštenja. Na ulasku u crkvu roditelje se pita što traže za svoje dijete. Prvi ulazak u crkvu s djetetom ujedno je i zahvala, ali i prinošenje djeteta Gospodinu.
Svi smo mi prilikom svog krštenja predan i u ruke Gospodinu da nas čuva, da nas zaštiti.
«Kliče srce moje u Gospodinu, Spasitelju mojemu.»
Ovim psalmom želi se izraziti i pokazati kakav treba biti naš stav u trenutku susreta s Gospodinom. Dok naši roditelji u zahvalnosti primaju svoj dar i ponovno ga povjeravaju Stvoritelji nama ne preostaje ništa drugo nego samo klicati i to svaki dan, neumorno.
U ovom psalmu se lako može pronaći kako najbolje ispuniti svoju životnu zadaći: «kličući, zahvaljujući, radujući se s radosnima.»
A da je to uistinu tako pokazuje nam i Luka u svom evanđelju.
Marija ne samo da je jako lijepo primljena i riječima zahvalnosti pohvaljena pred Gospodinom. Ovdje se vidi kako njezina vjera nisu naučene fraze, nešto za budućnost – nek' se nađe. Ona svoju vjeru živi, proživljava, iz nje živi i uistinu jest. To najbolje pokazuje himan «Veliča»
Marija cijelim svojim bićem, i dušom i tijelom, klikće u Gospodinu.
Zahvalna je što je i kao nepoznata postala za sve naraštaje prozvana blaženom. Priznaje kako su velika djela koja joj se događaju i svetost darovatelja.
Bog je najviše dobar onima koji ga slušaju i zahvaljuju na svim darovima. Biti zahvalan i za najmanju sitnicu, uistinu je životna filozofija. I dok se prisabiremo, preračunavamo kroz ovo vrijeme došašća upitajmo se kratko:
- jesmo li zahvalni roditeljima što su nas predali Gospodinu. Možda mislimo kako je naš život velika žrtva, pa nemamo osjećaja da nekome posebno moramo zahvaliti.
Također zaboravljamo zahvalnost prema onome tko svakom čovjeku pomaže i njegovom odrastanju. Zato se, ipak nadam, da ste dovoljvno zreli i odrasli te nas sve bratski opominjem i pitam: «Kakva je naša zahvanost, ako izbjegavamo svaku, pa i najmanju žrtvu.

«Poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Gospodnji!»
danas razmišljamo s prorokom Malahijom. Događaji su na vidiku, sasvim jasno je sve i vidljivo, sve što se ima dogoditi. Glasnik je već tu i izvršava svoju zadaću. To su riječi i obećanje Gospodina nad Vojskama.
I ne samo da se govori kako će doći, nego i kakav će biti njegov govor. On je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.
Njegova uloga pročišćava. Njegov dana dolaska jest velik i strašan. Nastupa u trenutku pomirenja, obraćenja, izravnavanja računa.
«Prignite glave, jer je blizu vaše otkupljenje.»
Psalam najprije počinje s molitvom i željom za upoznavanje istine. Nakon toga jasno potvrđuje što je i tko je Gospodin, kakva je njegova uloga u životu pojedinca. Gospodin je blizak svima koji ga poštuju i u njihovom životu se vidi njegova uloga i njegova naklonost.
Sv. Luka u svom evanđelju govori na koji je način rođen sv. Ivan. A rođen je kada se navršilo vrijeme, u pravi trenutak. Na Elizabetu se gleda kao na onu kojoj je Gospodin iskazao svoju dobrotu.
Nakon rođenja sve se radilo po propisima zakona. Osmi dan je trebalo biti obrezanje. Tada se davalo ime djetetu. Običaj je da djeca imaju ime svojih roditelja. No, Elizabeta se usprotivila. Ona traži da se zove Ivan. Zaharija im je napisao na pločicu, jer nije mogao govoriti, da će se zvati Ivan. I dok su se ostali pomalo i čudili, njemu su se otvorila usta i on je progovorio, zahvaljujući Gospodinu!
Za sve je to već bio veliki znak, pa su se s čuđenjem pitali: «Što će biti od ovoga djeteta? Vjerojatno su mnogo toga i nagađali, ali to sada nije važno. Jasno je svima bilo da je Gospodin uz dijete i da mu se ništa mimo volje stvoritelja neće ni dogoditi.
Ovdje se i nama postavlja pitanje? Jesmo li kada i mi ostali nijemi, zanijemili, pred nekom situacijom. Vjerojatno smo barem nekada pomislili kako su neke stvari nemoguće i da je besmisleno i počinjati ih.
Međutim, koliko god neke situacije izgledale neizvjesne i nepotrebne, ako se imalo slaže s dobrom nakanom, s općim dobrom, s dobrom za vlastitu dušu, to treba učiniti.
I danas mnogi kažu kako ne treba ići u crkvu, ni na zornice, ni na ispovijed i druge sakramente. Oni su zanijemili i ne govore o Bogu i njegovoj ljubavi, jer sumnjaju u njegovu pomoć i blizinu.
Nemojmo i mi biti tako, nego barem sada slobodno smijemo donositi svoju djecu i davati im najljepša imena.

«Kraljevstvo će Davidovo trajati do vijeka pred Gospodinom!»
Čitanjem iz knjige o Samuelu završavamo svoja promišljanja kroz došašće, ili još bolje slijedimo put u Božićno vrijeme. I nama kao i Davidu Bog poručuje što sve čini da nas spasi. Nismo mi oni koji spašavamo Gospodina gradeći mu hram ili prebivalište, nego se on oduvijek brine za nas. I ne samo da nam Gospodin gradi prebivališta i stanove nego se brine i za naše nasljednike, za one koji će nam pomagati, za one koji će nas hraniti. Sve je u njegovim rukama. Što je onda naša zadaća. Svojim životom trebamo iskazivati zahvalnost, odgovornost, sreću i mir za dobra koja nam se čine.
O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka!» kaže psalmista. Upravo je to zadaća djece Božje. Biti sretan i zahvalan u svim životnim poteškoćama i neprilikama, jer nas Gospodin nikada neće kušati preko naših sposobnosti, preko naših snaga.
«Pohodi nas mlado sunce s visine» pjeva sv. Luka u svom evanđelju. Luka opisuje kako se Zaharija napunio Duha Svetoga i počeo prorokovati. Možda bi se moglo reći kako je sav sretan i ushićen, neizmjerno je veseo i zadovoljan zbog Ivanova rođenja. On pjeva i slavi Gospodina zbog onoga što mu se dogodilo.
A njegova pjesma, zahvalnica jest upravo veličanje Božje ljudskim riječima.
Najprije kaže kako je Gospodin pohodio narod svoj, došao mu u posjet, susreo se s njegovim predstavnicima, izabranicima.
Gospodin je taj koji izbavlja i spašava svoj narod od neprijatelja, svakoga i svih vrsta neprijatelja.
A onda prelazi njegova zahvalnost na Ivana, koji je prorok svevišnjega. On će ići pred Gospodinom da mu pripravi putove. Ivan će otpuštati grijehe darom Božjim. Onima koji mu dođu bit će otvoren put na koje dolazi Mlado sunce s visine. Ono će obasjati sve koji leže u tmini i sjeni smrtnoj i što je najvažnije, upravljat će naše korake, naše noge na put mira!
Ove riječi su pravi zaključak došašća i svega o čemu smo govorili i razmišljali, što smo kroz došašće slušali.
Sada možemo kratko zaključiti: došašće je vrijeme u kojem se trebamo napuniti darovima, milostima, blizinom Duha Svetoga. Nakon toga nemoguće je šutjeti. Iz nas svakako mora progovoriti snaga Duha Svetoga, svjedočenje za istinu, pravdu mir. Mi ćemo, poput Zaharije, shvatiti što nam se to događa, razumjet ćemo koja nam je zadaća i što nama je činiti.
Sada nam je potpuno jasno kako je «isplativo» ustajati rano, svoj dan započinjati molitvom i što je najvažnije, imati zahvalnost prema svakom čovjeku, a na poseban način Gospodinu od koga nam sve dolazi.

Čitanja od sv. Mise bdijenja imaju naslove: «Ti si milje Gospodnje», «Pavlovo svjedočenje o Kristu, Sinu Davidovu» i «Rodit će Marija sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.»
Vjerojatno ni samoj Mariji u početku nije sve bilo potpuno jasno, što se to sve događa, kako i zašto, u njezinom životu. Ali ona u svojoj skromnosti, jednostavnosti pa možemo reći i naivnosti, samo kaže: « Neka mi bude…!»
Upravo u tim riječima jest i pitanje i odgovor. Naime, ona pita kako će to biti, ali ne govori da se to ne smije, ne može ili da ne želi te događaje. Ona sve to i hoće i želi i potpuno se predaju Gospodinu!.
U ponoćki Izaija već potvrđuje: «Sin nam je darovan!» To znači kako je jako važno o kome se i o čemu radi. Ovim rođenjem narod izlazi iz svoje tmine, velika svjetlost obasjava ne samo put nego i cjelokupni vidik!
Danas nam se rodio Spasitelj, Krist Gospodin, nastavlja psalmista u radosnom, veselom tonu i poziva sve na slavljenje.
Pavao bi u pismu Titu rekao: «Pojavila se milost Božja svim ljudima!» Ta milost je spasiteljica. Njezin nositelj dolazi da nas izbavi iz ropstva, vlasti tame, da nas otkupi od svih bezakonja.
I danas (noćas) sv. Luka nastavlja svoje pjevanje. Spasitelj se rodio. Točno ga stavlja u vrijeme kojega cara. Povijesna točnost je neupitna. Josip se mora podvrgnuti popisu i ništa ga u tome ne može spriječiti niti ima opravdanja da ne mora pristupiti. On to savjesno čini i upravo tada dolazi Mariji vrijeme da rodi. Nakon što je porodila dijete i kao prava majka položila ga u najprikladnije mjesto kako bi ga zaštitila od hladnoće događaji ne prestaju. Radost novoga života, slikovito preko anđela, dolazi do pastira. Anđeo im govori kakav je i znak. Oni i vjeruju, ali isto tako i provjeravaju. Odlaze do Betlehema, do štalice da vide onoga zbog kojega se raduju nebesa i zemlja i svi ljudi dobre volje, pa i mi sami.
I cijela ova noć je ispunjena pjesmom i radošću.
Nakon mise polnoćke dolazi misa zornica, pa danja misa i slavlje se nastavlja u naredne dane, tj. kroz čitavu budućnost.
Ovdje bi mogli malo zastati i promisliti što osjećamo u sebi, kakva je naša radost, koliko smo obradovani ovim Božićem i hoćemo li uopće znati podijeliti radost i s drugim ljudima?
I upravo to. Onoliko koliko se otvorimo i radosno u svoje srce primimo Spasitelja svijeta toliko će biti kvalitetan naš život, uz sve poteškoće, toliko ćemo biti sretni uz sve kušnje, toliko ćemo biti zahvalni i zadovoljni pored sve nezahvalnosti i ružnih događanja oko sebe. Čestit vam Božić i sveto Isusovo porođenje!

Vrh stranice

U Tišinu želim poći
u ljepotu moga kraja
u tišini, u milini
napiti se zavičaja.

Prošetat ću livadama,
i njivama što čekaju
svoju djecu, svoje ljude
da im roda svoga daju.

Ispod neba posavskoga
ja ću naći duši mira.
ispod tornja tišinskoga
što visine same dira.

U Tišinu ja ću poći.
U spokojstvo rodnog kraja.
U tišini u milini
nahranit se zavičaja.

Poć' ću Tebi Blaženice
Majko brižna svome puku,
Prinijet ću ti čisto lice,
Dobro srce, žulje ruku.

Čeljad Tvoja sad su željna
krila Tvoga zaštitnice.
Ohrabri nas, osnaži nas,
djecu svoju sa ravnice.

A na Žendrag kada dođem
u lopoč ću brige skriti,
s vrbama ću zaplesati
jošikama nazdraviti.

Zapjevat' ću sokacima,
sresti drage, pitat' svoga,
poželio ja sam zraka,
i jezika posavskoga.

U Tišinu ja ću doći.
Koračati svojim krajem.
U milini u tišini ogrijat' se zavičajem.

Ilija Blažanović