Marijine pletenice
- crtica uz «Marino» -
Piše: dr. Ružica Šušnjara Sarić
«Rajska kruno, rajska slavo,
Anđeoska Gospo, zdravo!
Ti si korijen, ti vrata,
S kojih sinu svjetlost zlata;
Ti si ljiljan djevičanstva,
ti si nakit čovječanstva.
Zdravo puna svih milina,
moli za nas svoga sina!
...zvonilo je iz pomalo prehlađenih grla. Značilo je to novo vrijeme crkvene godine. Ova antifona Blažene Djevice Marije od Svjećnice pa do Uskrsa će se moliti ili pjevati.
Svjećnica, naše «Marino», donese mi te godine jedno posebno pismo, pa ju na svojestven način i pamtim.
Pisala mi je Marija.
Pismo tadašnje učenice sedmoga razreda nagovještavalo je promjenu Marijina života i odlazak iz Hasića. U pismu je kratko zamolila da joj pomognem po završetku školske godine poći «u svijet», kako se to tada govorilo.
Marija, ta draga Marija, ni dijete, ni djevojka, plijenila je svom svojom umiljatošću, umjetničkim smislom za crtanje, oblačenje lutaka, šaranje kolača, dodavanjem detalja na pletene cegeriće od kukuruzne šuške, korpe od vrbova šiblja, pravljenjem figurica od ilovače...
U očima joj se čitalo uvijek novo pitanje. Usne vazda spremne na osmjeh uglavljene između zdravorumenih obraščića. Ne znam kada su joj se mijenjali zubi, ne vidjeh je nikada «krezavu», a bijelili su se kako pjesma pjeva «kao dva reda bisera».
Majka joj je prigovarala da joj ispod suknjice viri unterić tj. podsuknja, ali kao da joj to nije bilo tako važno. Nije ju smetalo ni to što češće trčakara bosa nego u kaljačicama pa se često i ubode, kao ni izgorjele od sunca ruke od kupljenja sitnih šljiva bjelica za susjedovu rakiju, ni popucale pete, ni što šta drugo.
Sve je to moglo biti i ovako i onako i nikako, lijepo i ružno, dotjerano i nedotjerano, uredno i manje uredno, «ispeglano» i zgužvano, jedino što je moralo biti bez ikakve mane bila je njena prelijepa kosa.
Svaka vlas je morala stajati na svojem mjestu uredno počešljana drvenim ili rožnatim češljem, spletena u pletenice koje su joj sezale gotovo do pojasa.
Ukrasila bi ih s onim što je imala. Upletnjakom od majčine vune na primjer! Spojila bi dvije tri raznobojne niti i uživala uplećući ih u svoje krasne pletenice. Ako je imala pravu «pantljiku», zavezala bi njome na kraju pletenice uvijek praveći zanimljivu figuru, leptir, srce, listić...
Svi su znali za njenu veliku ljubav prema tom ženskome uresu «kosi», koja živi i onda kada čovjek umre kako je to Matoš pjevao u poznatom sonetu «Utjeha kose»,
«Samo kosa tvoja još je bila živa,
pa mi reče miruj, u smrti se sniva!»
Darivali su tako Mariju šnalicama i ornalijama, upletnjacima, gumicama ..
Ona se tomu toliko veselila čuvajući svoje nakite za kosu kao udavače dukate, kao domaćin najveće blago.
Nikada nitko nije vidio Mariju «brunjavu», masne kose, nepočešljanu. Nije joj bilo teško češljati se svaki dan dok su neke njezine prijateljice plakale kada su ih majke, starije sestre ili snahe češljale, tužeći se da ih čupaju.
Marija ni za najžešće zime nije voljela nositi kapu ili maramu. A kada ju je ipak morala staviti, da se majka ne ljuti, skinula bi ju što je prije mogla.
Dok je majka drugoj djeci plela kape, Marija bi govorila da njoj kapa ne treba i neka joj majka umjesto kape dade samo malo «rudice» za njene upletnjake, koji su ponosno visjeli iznad njena i sestrina kreveta.
Kosu je prala prosijanim pepelom i mlakom vodom, pa je kosa poprimila izvrstan sjaj.
Kada ju je trebalo potkratiti i to samo «malko» jedino je to mogla učiniti Mariji po volji Kata tetke Ruže Šinkovice.
I eto, ta Marija divnih pletenica, ispraćena blagoslovom svojih najdražih krenut će sa mnom, prije četiri desetljeća u tada toliko daleki i nepoznati svijet. Iako će se svojem Hasiću prigodno vraćati značilo je to, a znali smo to dobro i tada, odlazak za svagda.
Dok sam ja, tu i tamo, sklopila oči uspavana umorom, sparinom i jednoličnim «truckanjem» vlaka, Marija se svemu oko sebe čudila i veselila u isti mah.
Za vrijeme dugog putovanja nije joj promaknulo ništa. Sve ju je zanimalo, za sve je tražila objašnjenje. Iz nje je prštala pozitivna radoznalost i znatiželja djevojčice ili curetka, kako bi naše majke govorile, koje se, po prvi puta, otputilo tako daleko iz svojega zavičaja.
Marijina pitanja i moje odgovore prekinuli su novi putnici ulaskom u naš kupe. Bili su to ljudi iz Južne Makedonije, koji su takodjer prvi puta putovali na ovu stranu svijeta. Naime, kćerka im se udala za Rabljanina, koji je tamo služio vojsku pa je i njima ovaj put bio nov i pun iznenađenja.
I oni nisu propustili komentirati ljepotu Marijinih pletenica. Govorili su joj da ih nikada ne odreže. Neka ih čuva kao nešto naljepše što posjeduje.
Meni je upravo to rađalo grčeve i bol u želucu. Znala sam da ću joj ubrzo upravo to morati saopćiti. Sva moja pamet i pedagogija su došle u pitanje. Jedno je što piše u knjigama, ali život piše nešto drugačije od knjiga.
Nikada neću zaboraviti sjaj koji se ugasio u njenim očima kada sam joj s puno uvijanja rekla da će pletenice morati zamijeniti drugom frizurom.
Naime, htjela sam je poštedjeti nestručnog kraćenja kose pa sam joj dala zadnju svoju pričuvu za uređenje u jednoj od češljaonica velikoga grada u kojeg smo stigle.
Bilo mi je vrlo teško. No, nakon kratke šutnje, Marija je, začudo, brzo shvatila da je to što mora učiniti zalog novome životu.
Iz salona je izašla ne manje lijepa, vraćajući mi novac. Frizerka joj je uzela pletenice u zamjenu za rad.
Znam da je Marija za svoje blago mogla dobiti puno više, ali tada nije znala da se i kosa može prodavati.
Na njenom vratu zasjala je boje zlata «rešmica», majčin poklon. Počele smo razgovor o rešmi ne bi li kosa bila, makar nakratko, zaboravljena.
Marija je stasala u mladu ženu vrlo privlačne vanjštine, uvijek iznimno dotjeranu. Kosa joj je idalje ostala «conditio sine qua non».
A mene i danas, nakon toliko godina, kada prođem kroz grad u kojem su ostale Marijine pletenice, nešto probode u dnu duše i ne mogu se oteti dojmu Marijine velike žrtve.