Moj doživljaj našeg hasićkog «blagoslova», sv. Ante Ljetošnjeg 1959.godine
Te godine «sastaše» se blagdani;
- Uskrs (koji je bio najkasniji mogući datum u liturgijskoj i kalendarskoj godini);
seoski «blagoslovi» :
- Spasovo (slavi se u Kladarima),
- Duhovi (drugi dan Duhova, kako su naši stari govorili Dova skraćenica s dugim akcentom na O od D(uh)ova u Novom Selu, starog naziva Šupljenovci, Zasavici),
- sv. Anto (u Gornjem Hasiću, Slavonskome Šamcu i Osječku, selu između Gornje i Donje Dubice),
- blagadan Tijelova (Corpus Cristi).....
Odrasli ukućani su žurili «ugrabiti» okopati kukuruz i povrće u radne dane (tzv. «ratinjake» imenica je nastala vjerojatno od glagola raditi «radinjak», tj. radni dan). Bližio se, dakle, naš seoski god ili blagoslov, tj. sv. Anto i sramota bi bila domaćinu imati neokopanu njivu. Bilo je naime lijepo, da u bliže njive domaćin povede goste pristigle na blagoslov, mušku ozbiljniju čeljad, porazgovara s njima podijeli iskustva i, zašto ne, uživa gledajući ravne čiste retke njive hraniteljice.
I ženski svijet je rado pokazivao svoje «vrtlakove» i sve što u njima ima, osobito ako je bila kakva novina, ili ako je neko povrće prispjelo prije nego u drugim vrtovima. Dakako, bilo je zanimljivo pokazati i rascvjetalo cvijeće i nuditi ga svojim gošćama rezano ili za presađivanje.
Djeca su uz svoje školske obaveze čuvala goveda, svinje, perad, mlađu braću i sestre, navečer zalijevala povrće i cvijeće vukući teške kante s česmi i dvorišnih bunara. Naša majka je na poseban način vrednovala naše obaveze. Škola je za nju bila od iznimne vrijednosti i nastojala je svoju djecu usmjeriti u svijet upravo školovanjem. Kako, to ni sama nije znala, ali je često govorila da nemamo zemlje «ko 'učkovići i Mikići», da nismo gazde i da nam škola jedino «more otvoriti oči». Borila se da joj djeca ne postanu sluge i najamnici, da upoznaju i neki drugi život osim onoga koji je ona, kao i i toliki drugi u selu, živjela.
Tko je htio i mogao dobro učiti imao je kod nje osobit popust u svim kućanskim poslovima.
Zvala je u pomoć samo u najhitnijim potrebama, a podmetala je leđa svugdje da zaštiti svoje male učenike.
Te godine, pospremanjem kuće i oko kuće, nije mogla spašavati svoje pučkoškolce. Deset dana pred sv. Antu rodio se naš brat Mato. Ja sam pomagala teti, koja je i sama radila u šamačkoj korpari.Trudila sam se biti od koristi i baki u poslovima oko kuće. Zadaću sam pisala pri škiljavoj petrolejki uz majku koja je ležala, virkajući čas k bešici i malome bratu, čas u bilježnicu, majku i pozaspale sestre.
Htjela sam doista proći odlično ove godine, razveseliti majku i djeda posebno, jer su bili uporniji zagovornici školovanja od ostalih ukućana. Htjela sam majci pokloniti nešto veliko kao što je i ona nama poklonila brata, kojega smo tako dugo nas tri sestre čekale. Brat je za nas bio netko koji će nas moći obraniti od nasrtljivih dječaka, koji će, kako su nas učile paternalističke predaje, biti naša zaštita i oslonac do udaje ali i poslije nje, bude li trebalo.
Majka se, po ne znam koji put, svojom nedokučivom snalažljivošću, potrudila oko «ponove» za blagoslov. Pomagala je pred Uskrs raditi nešto u kući Pave Evića pa mi je njegova kći Marta, za uzvrat, sašila lijepu bluzicu «s plavim tufnama» na bijeloj podlozi (tufne – točke) sa širokim trakama preko ramena.
Pošla sam rano u školu, dok se po prozračnome nebu razlijevao biserni sjaj kao obrubljena blistava čipka. Bila sam tužna što moram biti na nastavi, a to je značilo da neću moći prisustvovati svetoj misi na Uriji pred kapelicom sv. Ante. I druge djevojčice iz mojeg razreda bile su lijepo obučene, počešljane s posebnim šnalama (ukosnicama) i šarenim upletnjacima u kosi. Obuća nam je bila čista, kao i cesta kojom smo išle. Selo uredno, peškiri na prozorima su se utrkivali s ljepotom cvijeća. Dvorišta, s mirisom pokošene trave, su davala svježe okrečenim kućama poseban i svečan izgled. A i mirisi iz gornjohasićkih kuhinja, koji su dražili naše nosnice, nisu zaostajali svojim intenzitetom i bili su pravi izazov.
Sve je izgledalo svečano osim sive škole. U njoj se odvijala svakodnevica, zadnje provjeravanje znanja za tu školsku godinu. Učiteljica Ljeposava je bila dobre volje. Čak mi se činilo da je i ona svečanije obučena, da ima dotjeraniju frizuru, bila je lijepo našminkana i uklapala se u blagdansku atmosferu. Nakon trećega održanoga školskoga sata rekla je: «Nastava je gotova, možete ići svojim kućama». Začuđene i vesele u isti čas, krenule smo, moje kolegice i ja, u školsko dvorište. Vidjele smo poznate i nepoznate vjernike koji žure na Uriju na sv. Misu. Na izlasku iz dvorišta ugledale smo našu učiteljicu kako prekriženih ruku stoji naslonjena na ulazna vrata svojega učiteljskoga stana i promatra povorku misara.
Učitelj ju je upitao promatra li to «narodne mase koje još nisu osviještene», tj. one koji vjeruju u Boga i pohađaju crkvu, a ja sam sebi prevela, prema izgledu njegova lica, «zatucane». Ona se samo osmijehnula i trzajem glave zabacila svoju lijepu kosu unatrag.
Učiteljicu Ljeposavu smo inače više voljeli od Crnogorca učitelja Dimitrija Vasovića i njegovoga posebnog «rastegnutog» naglaska. Učiteljica je bila Bosanka i nije joj bilo drago kada je nakon dosta godina provedenih u Hasiću morala otići u tadašnji Ivanićgrad, a sadašnje i prijašnje Berane odakle joj je, vjerojatno, bio suprug.
Nisam dvoumila kuda ću. Sa svojim kolegicama Vučkovićkama krenule smo u društvu naših «Urijašica» kapelici svetoga Ante. Bilo nam je jako drago što imamo vremene prispjeti na sv. Misu i negdje u srcu bile zahvalne toj učiteljici, koja nije mogla ići na sv. Misu iz mnogo razloga, ali je nama omogućila da idemo. Vjerujem da je i ona u srcu osjećala tu sreću, iako nije mogla ni smjela ni na koji način pokazati.
Uvijek sam imala osjećaj da je učiteljica Ljeposava na strani siromašnije djece. Brinula se za svoje učenike, a kada su bili bolesni posjećivala ih je. Tako je i mene posjetila kada sam imala upalu pluća što je moja majka honorirala braneći ju kada bi netko za nju, iz ljutnje što dijete nije imalo dobru ocjenu, rekao da je «nekrst».
«Nemojte griješiti dušu, more bit da dijete nije učilo koliko treba. A znaš da ona mora raditi onako kako joj narede. More bit da u duši vjeruje više od nas samo to ne smije na javi pokazati».
Tko zna kako je bilo, ali meni je ovaj detalj iz mojega školovanja ostao urezan u sjećanje valjda zato što je povezan s našim blagoslovom.
Došle smo pred kapelicu prije samog početka sv. Mise. Pogledom sam tražila i našla svoje. Djed je bio s Marijom i Katom kraj samoga ulaza u kapelicu. Tata i teta su morali raditi. U državnim poduzećima nije bilo moguće za svetkovine uzimati slobodan dan.
Majka se tek pridigla iza poroda četvrtoga djeteta. Baka je ostala pri ruci majci a valjalo je dočekivati i goste. Tim više jer su se taj dan «tračile babine». Dolazila je «familija» s majčine strane, «preko Bosne» iz Ade i Balaegovca, a tatina rodbina je bila bliža pa je majci dolazila na «obilazak» (prvo viđenje i darivanje djeteta).
Taman je naš djed Ilija Stanić počeo čitati tj. pjevati «prvo čitanje» kada se začuo «tandrk» (tako smo kao djeca zvali topot konja i škripu kola). Još su neki, iz drugih susjednih sela, pristizali s biciklima, ali su oni bili tiši. Kola su pristala na «meraji» u hladovini podalje od kapele.Učinilo mi se da su sve žene koje izlaze iz kola obučene u «prekobosninu» nošnju. Da nisu Zasavičanke, jer su se i one još uvijek oblačile kao žene preko Bosne, makar je Bosna promijenila svoj tok – pitala sam se. U jednom trenutku prepoznala sam našu baku, a potom tetku Maru, tri ujne Matiju, Mariju i Stažiju. Srce mi poskočilo radosno. To su naši, to su naši - klicalo je srce, iako se nisam smjela okretati i saopćiti tu radost i sestrama. Djed je bio strog u poštivanju sv. Mise. Da je sada živ ne znam kako bi podnio «brbljanje» u crkvi. Ljutio se na «šaporenje» žena i pred crkvom, a kamo li u crkvi.
Po završetku sv. Mise pohitjela sam u naručje prvo baki, pa ostalima. Naravno i moje sestrice. Djed na brzinu pozdravio prijatelja iz Slatine i pozvao k nama na ručak. Prijatelj je imao bicikl i već krenuo naprijed, a mi smo sjele u po jedno krilo naših ujni, djed uz kočijaša. Krenule prema kući.
Mi nismo imali konje i kola. Stoga je ovaj događaj bio za mene vrlo značajan. Sjedila sam ponosno kao da želim pokazati da se eto i ja vozim i gledam iz povišenijeg mjesta moje lijepo selo i misare koji se sklanjaju s puta.
Baka, tetka i ujne su došle s obilnim darovima. Ta rodilo se muško! Zahvaljujući bratovom rođenju ni mi nismo ostale «kratkih rukava». Licitarske lutke i srca, šećerlame, «čorapići» (tako su zvali u Balegovcu ono što smo nazivali soknice, kratke čarape), svakovrsni kolači i po neka «banka» za koju smo poslije mogle kupiti sladoled kod «Šimšira» ili trešnje kod gradačačkih trešnjara.
Radost je vladala našim domom jer su moje ujne znale lijepo zapjevati, a uz pomoć moje majke i tetke to je bio pravi zbor.
Međutim, «sunce je zalazilo za goru» i naše drage gošće su se pripremale na odlazak. To je onaj tužni dio, kojeg je teško podnosila moja majka a i ja s njom. Plakale smo obadvije. Tati se na nas sažalilo pa me ostavio spavati s majkom. U majčinom je naručju bilo lakše. A njeno naručje mi je i nedostajalo već dugo jer su dolazili mlađi koji su trebali njenu pomoć u svakom smislu te riječi.
Završavajući reminiscencije na davni «blagoslov» u mojem selu ne mogu ne reći ono što osjećam ovoga trenutka razmišljajući o onima koji će na sv. Antu biti u Hasiću i na one koji tamo stalno jesu. Kada mi izvana pišemo o onima koji su u Hasiću pitam se koliko to znači njima, a koliko nama. Što im znače naši kratki posjeti, što im znače naša pisanja, tko i koliko ih može pročitati? Još ako se trudimo pisati jezikom njima razumljivim, ako ne trpamo u naše retke ono što ih uznemiruje a ne smiruje.
Da ipak ovo sjećanje ne završim tmurnim mislima za kraj će puno bolje pristajati stihovi Izidora Poljaka «Ljiljanu», cvijetu simbolu čistoće, cvijetu koji se veže uz sv. Antuna Padovanskoga i umjetnici ga uvijek prikazuju u njegovoj ruci, a u drugoj dijete Isusa.
«Ponosan stojiš
u vrtu cv'jeća
Mirisnog punom,
Ovjenčan slavno
Od svih cvjetova
Kraljevskom krunom.
Noćne od rose
Velebna čaška
Jutrom ti blista
Ljudsko ko srce
Kada je u se
Primilo Krista.
Dršćeš u ruci
Snježne Madone.
Kitiš oltare,
Ljube Te djeca
Kojim se lica
Svetošću žare.
Između cv'jeća
Tvoji se dižu
Kaleži bijeli
Kao vrh kuća
Niskih i prostih
Tornjevi smjeli. .....» (Izidor Poljak, Pjesme, KS, Zagreb, 1983. str. 207.)
Ružica Šušnjara Sarić
