Nepoznatoj Hasicanki
- crtica uz donjohasićki blagoslov, sv. Antuna Pustinjaka, koji se slavi l7. siječnja –
Piše: Dr. Ružica Šušnjara - Sarić
Te godine snijeg je gotovo svakodnevno padao. Bližili su se školski praznici, ocjene su bile zaključene, nisam imala domaću zadaću pa sam sebi i sestrama prezamotavala knjige u plavi pak papir, kojeg je tata dan prije dobio od trgovkinje Esme kao nagradu za unešena drva.
Slažući papiriće, zastajem kod jednoga posebnog i čitam pjesmicu, koju je moja sestra Marija prepisala miješajući latinicu i ćirilicu. Tu su pjesmicu, ne tko zna kakve umjetničke vrijednosti, djeca morala napamet naučiti za Novu godinu, a ona ju je recitirala na školskoj priredbi. Stihovi idu otprlike ovako, a mislim da će ih se i mnogi naši mještani, tadašnji učenici, sjetiti.
Viju viju pahulje,
Mraz po staklu šara.
Ide nova godina
A odlazi stara.
Snijeg je bijelu odjeću
Napravio spretnu,
Da se ove godine
U bundici sretnu.
Mnogo knjiga na stolu,
Lopta, lutka bijela.
To je Nova godina
Darove donijela...
« I ovu noć snijeg je «naroljao»», rekao je tata, kada smo se rano digli i pripremali, on na posao u «Ingrap», ja zadnji dan toga polugodišta u osmoljetku na šamačkoj «Dugi». S nama će i djed i baka. Oni će u Prud kod bakinog brata, malo ranije na blagoslov, jer i Pruđani slave sv. Antu «Zimušnjeg».
Obukla sam na brzinu sve što se obući i obuti moglo.
Studen prodire do kosti, dok majka raspiruje žeravicu dodajući komaljike da što prije potpali vatru koja je gotovo svu noć gorjela. Pri svjetlosti plamičaka, da ne razbudimo mlađu djecu, otac i ja brzo i bez ceromonijala ispijamo toplo mlijeko s komadima podgrijane pokljukuše.
Noć je, istom je prošlo 5 sati ujutro i ne vidi se «prst prid okom». Tim više smo začuđeni što čujemo tiho kucanje na vratima. Mislimo djed i baka, kad ono....
Majka je izašla, čulo se «šaporenje» dviju žena, pa majčino nagovaranje da uđe u sobu, «de Bog bio s Tobom uniđi, crknit ćemo od zime, miso sveto ....»
Došljakinja se nećkala, čula sam da govori da ju je stid.
«Ma iksanu Božji, koga Te je stid» uvjeravala ju je majka.
Bila je umotana u crnu rudičanku i jedva sam joj mogla vidjeti lice. Muške gumene čizme sezale su joj visoko, bila je niska, sitna, stisnutih ruku o ruku.
Shvatila sam samo da je žena iz jednog od donjohasićkih sokaka i da je u te rane jutarnje sate «dok se ne vidi», znajući da se majka rano diže kada i tata odlazi na posao, došla uzajmiti od majke za blagoslov suđe, ponjavu iveraču i čunčani otarak.
Dvije plave šerpe, par ćasa i dječjih ćasica, tanjura, ponjavu i otarak, majka joj spremila odmah, a za ostalo su se dogovorile kada majka «priruči» i «izruči» u druge zdjele.
Žena je moje roditelje pozvala na blagoslov, iako je na naše blagoslove i nepozivan gost dolazio i bila su svakom namjerniku širom otvorena vrata. Bila je čast primiti one koji su pohodili domaćinovu kuću toga svečanog dana, poslije sv. Mise pred kapelicom sv. Ante.
Majka i otac su bili na muci ići ili ne ići. Kako ju odbiti, a ne poniziti. Bila su barem dva razloga.
Prvi , «kako joj pristajati na muku kada je žena u oskudici», a drugi vječni problem naših žena takozvana «milošća».
Što se prvoga tiče tata je ipak zaključio da valjda nešto priprema, inače ne bi posuđivala suđe, ali što se drugoga tiče, vidio je po majčinom licu da nema baš nikakve zalihe u posebnom dijelu ormara gdje je majka «sakrivala» moguće artikle «milošće». Nije bilo ni «bulovčića», naših tradicionalnih domaćih kolačića. Idući iz ruke u ruku, čuvani mjesecima, otvrdnuli kao kamen, bili su najčešći rekviziti te tako nezaobilazne «milošće», kako ju je nazivala moja majka donijevši tu riječ iz svojeg rodnoga kraja. U Hasiću i okolnim selima se rabila riječ «milost».
Dilemu oko sutrašnjeg odlaska na blagoslov prekinuo je polagani zov na vratima kuće.
«Luje, Luje»- znali smo da to vokativno E obično upotreabljava majčina rodbina, a uvijek tihi glas nije mogao biti ničiji drugo do našega ujaka Marka.
I nismo se prevarili. Bio je to majčin najstariji brat, koji je navraćao kad god je mogao. Sada je to bilo čak i «službeno».
Naime, kao jedan od rukovodećih ljudi u tadašnjem odžačkome «Vunteksu» došao je na dogovr sa šamačkim općinarima o mogućem proširenju djelatnosti «Vunteksa».
Ponudio je i mojoj majci dijelić posla. Naime, ono što nisu mogli dovršiti tadašnji strojevi, trebalo je doraditi ručno (dočetke rukavica, čarapa, prišivanje dugmadi...)
Djecu je uvijek volio i ostao upamćen po «milošći» koja je uvijek bila izdašna. Kao pravi Djed Božićnjak!
Otvorio je torbu u kojoj je bilo za svakoga ponešto.
Nikada nisam saznala je li ona žena imala djecu, ali znam da je majka kompletnu «milošću» priručila u svoju torbu izvezenu crvenim cvjetovima na «kalufe».
Dakle, na blagoslov se moglo ići.
Nikada nisam požalila za ujakovim darovima, ali mi je i danas žao što nisam o skromnoj neznanki saznala više.
Znam samo da je majka pričala da je žena bila sretna, kao i moja majka što je njena posudba pomogla jednoj ženi da dostojno «otrači» blagoslov sv. Ante.
A prazne zdjele vraćene su pune svetoantunskih oblatina, a što je još važnije, Božjeg blagoslova.
Evocirajući ovu zgodu uz blagoslov sv. Antuna, opata i pustinjaka, svim susjedima iz Donjeg Hasića želi puno ljubavi, radosti sjećanja na ono što je bilo lijepo
Vaša Ruža Marka Peranova