Pruđanski blagoslov svetog Ante Pustinjaka - "zimskog"
Svim Pruđanima i njihovim gostima čestita njihov god Hasićanka u kojoj ima i pruđanske krvi!
Piše: dr. Ružica Šušnjara Sarić
U selo Prud, rodno mjesto moje bake, rado sam odlazila. To su za mene bili veliki izleti. Osobito, dok još nisam upoznala šamačku varoš. Kasnije, pohađajući „osmoljetku”, upoznavala sam više selo Prud kroz pripovijedanje svojih školskih kolegica Pruđanki (sa sjetom se sjećam Ruže Pepić) i povremenim posjetima rodbini.
Već sam na ovim stranicama spominjala da je jedino Prud imao tri zaštitnika sela: proljetnog, ljetnog (ljetošnjeg) i zimskoga, to jest, svetoga Marka evanđelistu, svetoga Roka i svetoga Antuna Pustinjaka. Znači da su pretci Pruđana bili bogobojazni ljudi, a k tome vrlo gostoljubivi.
Već sam s bakom pohodila rodbinu za blagoslove Rokova i Markovdana, pa sam bila sretna što ću te godine s bakom poći na takozvani zimski blagoslov.
Majka me dobro obula i obukla. Uvijek mi je kupovala čizme, one gumene, broj veće barem iz dva razloga. Prvo da bi u njih mogle stati dvoje čarape i drugo, da bi mogle dogodine, ostanu li čitave, služiti mlađoj sestri (sada bi mi netko od mojih rekao da opet opisujem tužne slike našega djetinjstva, ali to je istina koja se ne da izbrisati). Tako sam i sada obula dvoje tople čarape, a ponijela sa sobom još jedne ako mi se noge putem smoče. Džemper, „poluver”, šal, rukavice, kapa s ukrasima i šuškavac sakrili su mi lice da su se jedva nazirale oči. Tako zamotana uputila sam se s bakom na dugi put.
Baka se bojala da će izliti Žendrag u Blažanovića sokaku pa da ćemo morati ići okolo, „na Tišinu”. Baš je pred svetoga Antu, što nije bio čest slučaj, malo zima popustila i ponegdje se led topio. Naravno, ubrzo poslije par toplijih dana opet je „snijeg dao sve od sebe” kao da se osvećuje za par ljepših dana.
Srećom prošli smo preko mostića i polako probirući put cestom od Blažanovića sokaka stigli do Škarića. Taj dio ceste, naime, nije bio uvijek tako prohodan, jer su ljudi za lošijeg vremena išli putem od Donjeg Hasića-Meščića i Karalića kuća prema Škariću za Šamac. Drugi su pak produžili kroz obje Tišine kraj Korpare, preko mosta prema Šamcu.
Baka je bila dobro uvijena u rudičanku s vunenom crnom maramom na glavi. Ipak bilo mi ju je žao, jer je na nogama imala cipelice, kako smo zvali gumene dogležanjke. Za razliku od gumenih opanaka, koji su imali „brnjice” tj. kopče ili kaljača koje su imale kajišić za kopčanje, cipelice su imale vezice tzv. „šnjire”. Žene su ih obuvale u svečanijim prigodama zimi da baš ne idu u čizmama. Ljeti su to bile crne „počne” one jednostavnije i one malo svečanije od valjane vune.
Baka je nosila korpu u kojoj je bila „milošća” pokrivena otarkom s kojeg su nam se smiješile dvije golubice na zelenoj grani. Uz kocke šećera, divku, plosku rakije, pletene čarape i još neki majčin ručni rad ne znam je li još što bilo u toj korpi.
Kad god spomenem riječ „milost” ili „milošća” u smislu poklona ili dara sjetim se jedne majčine poznanice. Iz tadašnjeg Balegovca, a današnjeg Novoga Sela, udala se u Zasavicu. Iz sirotinje otišla u još veću sirotinju došla. Pričala je mojoj majci tužnu istinu. Naime, sramota je bila ići u rodbinu bez poklona i vratiti se bez njih. Govorila je da je često nosila u korpi grudu zemlje k majci, a u povratku od nje opet u istu košaru stavljala par kamenova što ih je skupila uz rijeku Bosnu.
Bilo je važno da svijet vidi da ona nešto nosi i da tako „osvjetla obraz” svoj i svoje rodbine.
Milošća je bila „conditio sine qua non” kućnoga obraza i bez nje se nije moglo ići u posjet.
No vratimo se selu Prudu i pruđanskome zimskom blagoslovu.
To lijepo selo uvijek me oduševljavalo i prije nego sam pročitala roman Mate Blaževića „Izgubljene bitke”. Ali Prud kao da je uvijek i za nešto nekome zlu vremenu i nesklonoj mu sudbini bio za nešto kriv. Uvijek je bio kažnjavan. Ili od prirodnih nedaća ili ljudske nemarnosti ili zločinačke ruke.
Tlačila ga je rijeka Bosna kako joj se prohtjelo, praveći granice gdje joj se „ćeifilo” bez pravde i pravice, daleki Beč, a prije toga još dalji Carigrad, znali su iz svoje udaljene provincije ubirati tko krvnički danak, tko do skapavanja teški porez, a obje tuđinske sile uzimale su srce naroda, mladi muški svijet, novačili ih i rasipali njihove kosti i krv po bojištima Europe sređujući svoje račune na trpnji i samrtničkim mukama sinova Posavine, a naravno i Pruđana. Tko god pogleda, makar i ovlaš, pruđanske internetske stranice ne može se oteti turobnom dojmu koji ostavlja popis ubijenih poslije „oslobođenja” 1945.g.
Na tom popisu vidim dva bakina brata Mirka, zvanog Mika (1902.-1945.g.), Marka strijeljanog u Kristovim godinama (1913.- 1945.), mlađahnog sina Ivu, brata joj Bariše smaknutog s nepunih 19 g. života ( 1926 g. -1945.g.), te brojne njene rođake i prijatelje. Na popisu su najbrojniji Vidovići, Majići, Brašnići, Nujići.....
Strašna brojka likvidiranih Pruđana u najboljim godinama života.
Uvijek su ti vrijedni ljudi iz Pruda bili nekoga drugoga reda u bivšoj državi. Primjer je samo nevoljni most koji ni danas ni na šta ne sliči, a toliko je vremena trebalo da se i takav izgradi. Išlo se skelom u školu, u crkvu (dobro - to ondašnjim vlastima nije ni bilo važno), na posao, na „pijacu”....
A ni skela nije uvijek bila bezazlena. Za nadolazećih voda, čija se regulacija nije puno promijenila ni iz vremena o kojemu govori roman Pruđanina Mate Blaževića, strahovalo se od potapanja.
Ipak, da moje viđenje ne bude kruto istinito i crno, moram reći da sada, kada prolazim selom Prud, doživljavam neku satisfakciju. Ulazeći iz Šamca, koji nije dosegao ni grad mojeg djetinjstva, a imam poprilično godina, Prud me iznenađuje svojom sređenošću i uređenošću, čistoćom i ljepotom. Selo ima dušu. Okućnice kao u nekim europskim zemljama, crkva krasi središte sela, mlin, trgovine, benzinska crpka, češljaonica, ambulanta, pogrebne usluge......sve govori da se ljudi srcem i dušom brinu za svoje rodno mjesto živjeli u njemu ili ne.
Obnovljena je seoska kapelica pred kojom sam često u djetinjstvu zastajala u molitvi. Žao mi je što zadnjih godina često „projurim” kroz rodno selo moje bake, jer mi je odredište dubičko groblje s majčinim grobom.
Rodna kuća moje bake bila je tik uz obalu rijeke Bosne. S bajera smo gledali velike kuće u šamačkoj varoši, šljuke na rijeci Bosni i ribe, posebno somove u njoj. Ali i tada mi je voda rijeke Bosne na uviru u Savu bila mutnija od one ispod ujakove kuće u Mrkoj Adi.
Baka i ja bile smo zadovoljne što su Barukčića kuće bile na početku sela. To je skratilo naš put k odredištu. Osam (8) kilometara pješačenja zimi i nije baš ugodno.
Naša draga ujna Mikenica (i ja sam je tako zvala kao i moj otac i moja teta i moja majka) s radošću nas je dočekala. Moja majka se toj ženi uvijek divila. Divila se njenoj hrabrosti da svoju djecu podigne iza muževljeve pogibije, da se bori za život radeći do iznemoglosti na njivi, pa oko stoke, pa u kući vrijednim tkanjem, šivanjem, vezenjem i ostalim ručnim radovima.
Ujna Mikenica je bila rodom Balegovčanka, pa je moja majka i prije udaje za mojeg oca čula za nju i njezinu tragediju.
Baka je imala još jednu vezu s Balegovcem. Naime, njena sestra Anica bila je udata u to selo u kuću Brezonjića. U istu kuću, samo za Aničina sina Ivu – zvanog Šećer, udat će se kasnije i majčina sestra, naša tetka Mara. Ivo je nosio ime bakinog oca i mlađahni, već spomenuti, ubijeni devetnaestogodišnjak Ivo Barukčić. Inače je bakin otac bio poznat po izvrsnoj izradi pletera (mi smo to zvali „šeper”, a to su ograde ili zidovi od posebno pletenog granja ili pruća).
Zima nije smetala da se sakupi lijepi broj misara ispred kapelice u selu. Tada Prud nije ni imao drugu bogomolju. Crkva je napravljena puno, puno kasnije.
Par prekrasnih djevojaka, koje su se toga dana „nakitile” i po tadašnjim običajima postale punoljetne i spremne za udaju, pobožno su stajale dok su im se lica rumenila na studeni kao i jagluci koji su ukrašavali njihova čela. Neke su bile dukatarke neke nisu, ali da su bile sve izuzetno lijepe, to sam odmah zapazila. Pregače na rubinama su privlačile svojom šarolikošću, a rudičanke prekrivale ramena štiteći ih od studeni. I dok ovo pišem pada mi na pamet slika s kutija bombona na kojoj je bila lijepa Pruđanka u narodnoj nošnji. Govorili su da je ta djevojka Ivka Mašić.
Ponavljalo se staro pravilo za blagoslove naših sela. Nitko od pridošlih gostiju na svetu misu nije smio ostati bez ručka, bez obzira ima li rodbinu, prijatelje, poznanike ili radne kolege u selu. Sve ih se pozivalo u kuću za svečani stol. Tako i toga svetoga Ante pozvaše kćerke ujne Mikenice i neke, dotad, nepoznate im djevojke.
Iako je kuća bila siromašna taj dan je imala pristojan ručak za svakoga.
Nama je ujna spremila „torbu”, jer valjalo je ponijeti i kući u Hasić nešto s blagoslova. Nije bilo mnogo, ali od srca. Kasnije kada bih razmišljala o tatinoj ujni padala mi je na um prispodoba iz Svetoga pisma o onoj udovici koja posljednji novčić daje za druge. Taj novčić je vrijedio puno, puno više od onih koji mnogo imaju i daju obilniju milostinju.
Baka je sa mnom otišla još posjetiti svoju snahu Markovicu, brata Barišu i Pavu, a nije izostavila ni rodbinu svoje majke Mare Paradžik. Tamo su malo žene i zapjevale, a koliko me sjećanje služi, pjesme koje su opjevavale ljepotu sela i njegovih stanovnica, ali i duboku tugu zbog gubitka svojih najdražih:
Nije mene rodila gospoja
Već Pruđanka, mila majka moja.
Kad zapjeva moje grlo tanko
Čuješ li me lijepa Pruđanko.
Selo Prudu pokraj rijeke Bosne
U tebi su sve cure ponosne. ( a nekad se čulo i prkosne, kada se pjesma pjevala „ciljano” na jednu osobu).
Selo Prudu, selo pokraj vode
U tebi su cure ko jagode.
Kite mene crveni jagluče,
Da me vidi moje milo luče.
A onda tiho, jedva čujno ( kasnije sam razumjela i zašto):
Selo Prudu, selo ponosito
Al’ u crno ti si svo zavito.
Osta tuga, siročad ostaše,
Bože zašto strada selo naše.”
Da Bog da se Bosno presušila,
ti si meni život uništila.
U Bosni mi pola roda moga,
Brat rođeni, dragi nesuđeni.
Rijeko Bosno velika grobnice,
Naših mladih, naše uzdanice.
Rijeko Bosno i ta tvoja voda,
Sakrila je pola moga roda.
Svojim sjećanjem na blagoslov sv. Ante htjela sam oživjeti neke drage ljude iz bakine rodbine i uvijek drago mi selo Prud.
Svim Pruđanima i njihovim gostima čestita njihov god Hasićanka u kojoj ima i pruđanske krvi! Ne zaboravljam ni svoje Donjohasićane kojima također želim sve dobro za sv. Antu.
Ruža Marka Perana Sarić udata Šušnjara