Razmišljanje uz Božić 2011.

Piše: Petar Šušnjara

Vrijeme Adventa ili Došašća vrlo često odradimo tradicionalnim običajima. Mnogi od nas još rado idemo na zornice, obavljamo božićnu ispovijed, uređujemo kuće i prostor oko kuća. Nađu se i neki koji baš nisu redoviti u liturgijskim slavljima. Nažalost, ni jedni ni drugi, često nisu svijesni bogatstva i dubine ovih dana, posebno liturgijskih čitanja, ili kako znamo reći „službe Riječi“, kad govorimo o Euharistiji ili svetoj misi. Svetopisamski tekstovi nas vode u „prošlost“ – Stari Zavjet i povezuju s Novim Zavjetom. Pozivaju nas na razmatranje tajne Utjelovljenja Kristova koje je davno preko proroka navješteno, a ostvareno Utjelovljenjem i rođenjem Isusovim.
Jedan od tekstova s kojim se susrećemo jest proročanstvo proroka Sofonije (Sefanije) koji glasi:
„Kliči od radosti, kćeri Sionska.
Gospodin je u sredini tvojoj!
Ne boj se, Sione!
Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj.
Kralj Izraelov....“ (Sof. 3, 14-18)

Luka, u svom evanđelju, govoreći o navještenju utjelovljenja Isusova zapisa nam ovako:
„Zdravo, milosti puna.
Gospodin je s tobom.
Ne boj se Marijo!
Začeti ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.
On će kraljevati nad domom Izraelovim (Jakovljevim)...“ (Luka, 1, 28-33)

Razmatrajući ovaj tekst i uspoređujući ga, rekli bismo da je Luka prepisao tekst iz Sofonijeva proroštva. Istina, „kliči“ i „ zdravo“, možda zbog naših predrasuda i povijesti koju smo mnogi proživjeli ne bismo rekli da su jednaki. Ipak jesu! Poziv preko proroka na klicanje je poziv na izražavanje zadovoljstva. I pozdrav upućen od anđela Mariji „Zdravo“ je identičan. Uz njega je još izraženiji izričaj zbog kojeg Marija treba klicati. Ona je „milosti puna“, a to je bez sumnje najveće bogatstvo i najveći razlog za klicanje Bogu. Prorok poručuje kćeri Sionskoj (narodu Izraelskom) da se ne treba nikoga bojati, jer je Gospodin s njim, u sredini njegovoj. Anđeo pak, obraćajući se Mariji, govori: „Gospodin je s tobom, Marijo, i zbog toga se ne trebaš bojati“. Izraelskom narodu prorok govori: „Gospodin Bog tvoj, u sredini je tvojoj....“. A anđeo Mariji: „Začeti ćeš i roditi Sina...“ tj. bit će u tvom krilu, začet. „Nadjenut ćeš mu ime Isus“, piše Luka, što znači spasitelj, dok prorok govori o „silnom spasitelju“, što je značenje imena Isus.
Sofonijev tekst je navještaj, a Lukin ostvarenje. Sofonije je proricao što treba biti, Luka ono što se ostvarilo! Poruka je nama - ono što je Bog obećao to i ostvaruje, ispunjuje. Na najsavršeniji mogući način! Upravo o tom trebamo razmišljati u ovo predbožićno vrijeme.

............
Vrlo brzo, nakon navještenja, Marija odlazi u posjet svojoj rodici sv. Elizabeti. Elizabeta pozdravlja Mariju, nadahnuta Duhom Svetim: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje“! Marija odgovara jednom od najljepših himni, koju je zapisao evanđelist Luka (1, 46-55):
„Veliča duša moja Gospodina,
I klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju,
Što pogleda na neznatnost službenice svoje:
Odsad će me, evo, svi
narodi zvati blaženom.
Jer mi velika djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo.
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
Spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu
i potomstvu njegovu dovijeka“.

„Veliča“ ili latinski „Magnificat“ (skraćeni naslov) zapravo je sažeti tekst proročanstava i starozavjetnih tekstova. Počinje s tekstom proroka Samuela, zatim Habakuka pa Izaije. Nakon toga navodi tekstove iz psalama, iz knjige Postanka pa proroka Malahije i Miheja tako da bi se moglo reći da to nije bila Marijina himna i zahvala Bogu nego navođenje tekstova Pisma. Upravo u tom i jest ljepota i bogatstvo ovog teksta. Pokazuje Mariju kao onu koja je slušala i čitala sveto Pismo, koja ga je pamtila i nosila u srcu svome, koja ga je živjela. Ona, koju je Bog odabrao, kaže: „Pogleda na neznatnost službenice svoje“! Ali, prije toga je Marija učinila ono što svakom vjerniku, svakom čovjeku treba biti na prvom mjestu: slaviti Boga, veličati ga, jer smo primili mnogo toga od njega počevši od našeg života, od naše obitelji, od našeg zdravlja... Za sve treba zahvaljivati Bogu poput Marije i prihvatiti skroman život, kako bi bio bogat u Bogu! Današnje potrošačko vrijeme nas odvodi od unutarnjeg života, od susreta s Riječi Božjom u Svetom Pismu koje nas poziva na obnovu duhovnih vrednota u našem životu.
Marija nabraja i ostale nedostatke pojedinih ljudi i ukazuje na ono što ima svoju vrijednost pred Bogom: on je dobar onima koji ga se boje; pokazuje svoju moć prema oholicama i umišljenima; silne zbaci s prijestolja; bogate otpusti prazne; uzvisuje neznatne, gladne napuni dobrima; prihvaća one koji su mu vjerni poput Izraela i Abrahama...
Dok razmišljamo o ovom tekstu povezujući Stari Zavjet s Novim, zapravo možemo iz njega iščitati i Radosnu vijest Evanđelja, onu koju će onaj, kojeg Marija nosi u sebi, naviještati.
Marija najavljuje novost. Bog dolazi jednostavnima, skromnima, bolesnima, gladnima... Ozdravlja gubavce, vraća vid slijepima, oprašta grešnicima, stavlja ljubav iznad zakona o suboti, prihvaća one koje je društvo odbacivalo i koje hoće kamenovati, ne odbacuje Samaritanku ni rimskog satnika ni predstojnika sinagoge Jaira... Sam pak u odgovoru Ivanovim učenicima govori: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene“! (Matej, 11, 4-6)

..............
Evanđelist Matej svoje evanđelje počinje rodoslovljem Isusovim. Da pokaže da je Bog i opet ispunio obećanje dano Abrahamu i Davidu. Zato anđeo Gospodnji Josipu u snu govori: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju ženu svoju.... Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njihovih“.
Izaija je već to prorekao 700 godina prije: „Evo Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ To je sve što nam Matej piše o Isusovu rođenju! Uz ovo spominje i poklon kraljeva ili mudraca. I opet da bi naglasio ostvarenje proročanstva o Kristu: „I ti Betleheme, zemljo Judina. Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim, jer iz tebe će izići vladalac koji će pasti narod moj – Izraela!“ (Mikej, 5, 1-4)

Evanđeoski tekst, koji redovito čitamo o blagdanu Božića, je po svetom Luki. Vjerojatno ga je, kao liječnika, više zanimalo činjenično događanje. Međutim, ni on nije pisao da nam opiše Isusovo rođenje poput nekog pripovjedača nego s jasnom porukom. U njegovom opisu su bitne određene poruke upućene prvoj zajednici i nama koji nastavljamo tu zajednicu, Crkvu.
Luka (također) potvrđuje povijesnu dimenziju događaja, naglašujući da se rodio u Betlehemu, gradu Davidovu; da je to bilo u vrijeme popisa pučanstva; da se rodio u štali povijen u pelene i položen u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Navođenjem mjesta Betlehema i roda Davidova Luka želi istaknuti da je Isus Mesija, kako su proroci naviještali. Isus nije neka imaginarna osoba nego rođena od točno navedenih roditelja, na jasno određenom mjestu, u točno određeno vrijeme. Na taj način se ističe također da je Bog vjeran danim obećanjima. Da li je to rođenje bilo kako ga danas Crkva slavi na dan 25. prosinca nije bitno. Čak se govori i o pogrešnom izračunu godine. Hoće li nam povijest ustanoviti točan datum popisa stanovništva prema odredbi Augusta, i godine kada je Kvirinije vladao Sirijom, za nas nije važno. Bitno je shvatiti da je On onaj, kojeg su proroci navijestili, da se rodio u Betlehemu i od roda kraljevskog, Davidovog.
Zanimljivo nam je Isusovo rodilište. Iako je iz roda Davidova, iako je Mesija, nije se rodio poput pomazanika i kralja, kako se očekivalo u to vrijeme u Izraelu, a ni kako bismo mi očekivali. Kad bismo čuli nešto slično, za nekog poznatog, bili bismo zaprepašteni. Kad nam kuće ne bi bile zagrijane i uređene za rođenje djeteta, zamislite što biste mislili o onima kojima se to događa ili o sebi da vam se to dogodi. Danas sve radimo da nam se „djeca rađaju i žive pod zvonom“, zaštićeni od svih utjecaja, obučeni u najveći mogući luksuz, jer to smatramo dostojanstvom i obrazom. Nastojimo da budu pametni i bogati, a zaboravljamo da je o Isusu od dvanaeste godine do početka javnog djelovanja napisana samo jedna rečenica: „A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“. (Lk, 2, 52).
A onaj, koji je najveći rođen od žene, izabrao je roditi se u štali. Upravo je to - ono bitno. On dolazi među nas izvršiti svoje poslanje. Pokazati nam put. Od rođenja sve do smrti. Put siromaha. Ovdje se vidi veličina Božja. Izabire najskromniji način i jednostavnost da pokaže svu svoju ljubav za čovjeka. „Sin čovječji nema gdje nasloniti glavu“, zapisali su evanđelisti Isusove riječi. Prema mišljenju nekih egzegeta živio je u kući Šimunovoj.
O štali navedimo još par riječi jednog od poznatih talijanskih pisaca, kako on to vidi u svojoj knjizi „Povijest Kristova“. „Staja, zbiljska staja, to je kuća životinja, zatvor životinja što rade za čovjeka. Uboga starinska staja starinskih zemalja, ubogih zemalja, Isusove zemlje; nije to građevina sa stupovima i kapitelima ni znanstvena konjušnica današnjih bogataša ili kićena kućica, kakva se čini za Badnji dan. Ta staja ima samo četiri gruba zida, blatan pod i krov od greda i ploča. Prava staja je mračna, blatna, smrdljiva, u njoj su samo čiste jasle u koje domaćin stavlja sijeno i slamu... To je bila prava staja u kojoj se Isus rodio. Najprljavije mjesto na svijetu bilo je prvo boravište jedinog čistog rođenog od žene. Sinu čovječjemu, koga će proždrijeti životinje što se zovu ljudi, jasle su bile prva kolijevka, jasle, u kojima životinje preživlju divno proljetno cvijeće. Isus se nije slučajno rodio u staji. Nije li čitav svijet golema staja u kojoj ljudi žderu i izbacuju nečist? Ne pretvaraju li oni paklenom alkemijom u nečist najljepše, najčišće i najbožanstvenije stvari? A zatim se izvale na bregove gnoja i to nazivlju „uživanjem života“. (G. Papini, Povijest Kristova, str. 19-20, Izdanje časopisa „Tavelić“, Sinj 1981.)

Osim životinja, njihovi čobani ili pastiri su sljedeći koji su obilježili Isusovo rođenje. Pripadali su društvu prezrenih ljudi, kako od civilne zajednice tako i vjerske. Živjeli su svoj život sa životinjama i nigdje se nisu uklapali. Njihovi „zapovjednici“ su bile životinje. Trebalo je poštivati njihove potrebe i osigurati im hranu (ispašu) i vodu kako bi mogle dati čovjeku ono što se od njih očekivalo. Zbog toga nisu sudjelovali ni u društvenom ni u vjerskom životu. Njih je Bog odabrao, poslavši im anđela da im navijesti radosnu vijest. „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj-Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ (Lk, 2, 10-13)
Papini je zanimljiv u još jednom opisu iz „Povijesti Kristove“. Radi se o ženi, grešnici, koja je, dok je Isus bio u kući jednog farizeja, ušla u njegovu kuću noseći posudu pomasti i s njom pomazala Isusa: glavu i noge, brisala ih svojom kosom i cijelivala svojim usnama. Šimun, domaćin, nije ništa rekao, ali su zapisane njegove misle iščitane iz njegovih gesta. „Da je on prorok, morao bi znati tko je i kakva je žena koja ga se dotiče; morao bi znati da je grešnica.“ Papini opisujući Šimuna piše: „Starome su se licemjeru gadile bludnice kao onima što su se s njima mnogo družili, ili onima koji ih nikada nisu poznavali. On, kao i njegova braća, pripada neizmjernom groblju pobijeljenih grobova koji su unutra puni nečistoće. Njima je dosta izbjegavati materijalni dodir s onim što drže nečistim, sve ako im je i duša puna nečistoće. Njihov je moral neki sistem umivanja i pranja: pustit će da umre ranjenik zapušten na cesti, da se ne bi okaljali krvlju; pustit će siromaha trpjeti glad, da se ne bi dotakli novaca na dan subotnji. Vrše kao i svi krađe, preljube i ubojstva, ali se peru toliko puta na dan te umišljaju da su im ruke čiste kao u dojenčadi“. (G. Papini, Povijest Kristova, str. 202., kao gore)
Mnogi će se začuditi i anđelima koji se obratiše čobanima, kao što se Šimun čudio Isusu. Kud baš njima, kad ih nitko ne prihvaća, a to Bog ne shvaća? I baš njih Bog prve odabire da im navijesti radosnu vijest! Po našoj ljudskoj logici teško shvatljivo. Po božanskoj i Marijinoj normalno. Radosna vijest donosi jednakost i mir među ljude. Bez obzira na boju kože, na društveni status. Oni prezreni od visokog društva su posebna briga Gospodinu. Oni, odbačeni od društva, su izbor koji je Bog odabrao da im se objavi. I oni su prvi došli da mu se poklone. Noseći u svojoj prostodušnosti jednostavne darove koji se nose rodiljama. Oni su prve babinjare. Zato su čuli anđelov glas: „Rodio vam se Spasitelj-Krist, Gospodin“. Izraz Krist znači i pomazanik. Taj je izraz u upotrebi u Starom Zavjetu. Spasitelj i Gospodin je u uporabi u Novom Zavjetu tek poslije Duhova. Ovdje ga Luka upotrebljava, vjerujemo nadahnut Duhom Svetim, da pokaže pastirima tko je novorođeni u štali i položeni u jasle.

„Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koji ga ljube“ pjevali su anđeli. Prvi su mu ljubav iskazali pastiri. Vjerujemo da su osjetili milost njegova mira. Siromašni i priprosti ljudi došli su najbogatijem siromahu. On, najveći rođen od žene, svojim je rođenjem najprije obradovao njih. Kakav je to paradoks! Bog ulazi u svijet preko štalice i jasala i prepoznaju ga jer je „povijen u pelene i položen u jasle“. To je znak njegova božanstva. Siromaštvo! Taj paradoks se nastavlja sve do njegove smrti na križu po kojoj, tako sramotnoj, ostvaruje najveću pobjedu. Pred ovom tajnom ne preostaje nam ništa nego se skrušiti i zahvaliti na svemu što nam je dao i što je za nas učinio.
Sve ovo što je napisano zapravo je puno više od onoga što su evanđelisti zapisali o Isusovu rođenju. Previše. Kristov životopis gotovo nije ni zapisan. Tek par crta. Njegov životni put nije bio bitan. Bitna je njegova poruka radosne vijesti. Objave odbačenima i prezrenima po ljudskim zakonima, blaženima po njegovom govoru na gori. Njegovoj radosnoj vijesti.
Za kraj za ovaj Božić, kako bi ga doživjeli što dostojnije njegove tajne i njegove veličine, u slobodnom prijevodu donosim vam jednu francusku pjesmu:

Pripjev: Isuse, evo me pred Tobom
Jednostavno, ponizno u tišini.
Ono što mi je najvažnije jest
Biti stalno u Tvojoj blizini

Svim čitateljima i ljudima dobre volje Blagoslovljen Božić a Nova godina puna milosti Božje!