Sv. Anto Padovanski, zvani Ljetošnji
Piše: dr. Ružica Šušnjara Sarić
Uz BDM sv. Anto je najslavljeniji svetac kršćanskoga katoličkog puka u Bosanskoj Posavini. Nema naroda koji ga svojim slavljem ne veliča, nema gotovo kršćanina koji mu se svojim molitvima i molbom za pomoć nije utekao . I ne samo kršćanina! Svjedoci smo bili u Albaniji nepreglednoga mnoštva i kršćanskoga i muslimanskoga življa koji se na brdo iznad Laća (oko sat i pol vožnje od glavnoga grada Tirane) slijevao u proštenište sv. Antuna kojega su većim dijelom izgradili oci franjevci hercegovačke provincije. Fra Vlatko Soldo i fra Ferdo Boban, kao misionari izgradiše veliko svetište, pretvorivši i neke komunističke kipove u kipove svetaca.
Dakle, sv. Anto Padovanski ili kako smo mi Hasićani, i ne samo mi, govorili, sv. Anto Ljetošnji (iako ne pada u ljeto nego u proljeće) zasjenio je svoga imenjaka puno starijega sveca sv. Antuna Opata, pustinjaka. Njega smo zvali Zimski i bio je zaštitnik sela Donji Hasić.
U Braziliji prva župa sa svetištem posvećena je sv. Anti Padovanskome.
I u samome Istambulu najposjećenija je crkva sv. Ante, da ne nabrajamo neka druga mjesta.
U našem narodu gotovo nema mjesta s crkvom, kapelom, kapelicom (pa i ispred pojedinih kuća), bez kipa ili slike sv. Ante. O imenima, doduše, više muškim da i ne govorim. Prezimena Antići, Antičevići, Tunjići... (Tunjo, Tunja, Tuna su izvedenice od imena Antun), poznata su i vrlo raširena. I naši Antunovići spadaju u tu široku lepezu svetoantunskih prezimena.
U našoj okolici tri su “blagoslova” sv. Ante, naš gornjohasićki i dva susjednih župa: dubičke, Osječak, te u Slavnonskome Šamcu.
Tko je, dakle, taj svetac i zašto je toliko omiljen?
Sv. Anto Padovanski rođen je u plemićkoj obitelji u Lisabonu. Ističemo plemićkoj obitelji, jer je kasnije svojom jednostavnošću i primjerom siromaštva pokazao, da svi ljudi koji su živjeli ili žive bogato mogu biti lišeni toga bogatsva i osjećati se sretni, jer su to učinili dragovoljno.
Sv. Anto je s 20 godina stupio u red regularnih kanonika, a zatim, želeći misionariti prešao u franjevački red. Temeljito je proučavao Sv. Pismo misionareći u Maroku. Razbolijeva se, vraća u domovinu posvetivši se propovijedništvu predajući na učilištima u Italiji i Francuskoj.
U Asizu biva izabran za provincijala emilijanske provincije, ali nastavlja i dalje žarko propovijedati. Tada nastaje njegovo djelo ”Nedjeljni govori”.
U Padovi propovijeda i piše knjigu propovijedi. Želio je i umrijeti u Padovi, ali s jednoga putovanja nije do nje stigao. Umire vrlo mlad u 36. godini života. Kasnije je prenesen u Padovu.
Naš narod ga slavi kao sveca poznatoga po čudesima, osobito kao nalazitelja izgubljenih stvari, ali i mnogo više od toga. Vjernici su išli tako daleko u štovanju sv. Ante da se znalo moliti i ovako ”Isuse, moli sv. Antu za pomoć”, kao da je sv. Anto nadmašio Isusa.
Legenda kaže da je, zbog naučiteljskog dara kojim je propovijedao (a Crkva ga je proglasila i naučiteljem Crkve) jezik sv. Antuna ostao sačuvan dugo vremena.
Naš narod štuje sv. Antuna, osobito njemu posvećenim utorcima (jer je u utorak umro!) kada mnogi njemu u čast poste i čine druga dobra djela dajući u “Kruh sv. Ante”.Te milodare, nazočila sam tome, daju i muslimani. Čak su neke majke pravoslavke (naša baba Soka Đurić je često slala milodare sv. Anti) i muslimanke nadjevale imena sv. Ante svojoj djeci, jer ih je tijekom trudnoće uslišao u molitvama kada su bile u nevoljama.
Djevojke su se pak utjecale svetom Anti i pjesmom:
“Sveti Anto primi molbe moje,
Daj mi dragog nek je ime tvoje”
Molim Boga i svetoga Ante
da moj Mato ne igra se karte”.
Naravno, dobro je i opet podsjetiti na onu anegdotu pod naslovom “Dat, dat ne lagat” koju su prepričavali naši stariji, a koja rabi lik sv. Antuna poučavajući kako se zadana riječ treba ispuniti.
DAT DAT NE LAGAT
Išao umoran čovjek žedan i gladan, a sunce nemilosrdno žeglo .Neuobičajena vrućina pred blagdan sv. Ante razlijegala se ravnicom. Trešnje su bile u blizini , a jedna je posebno mamila svojim rumenilom i zrelošću.
‘- E moj sv. Anto, kada bi mi pomogao popeti se na ovu trešnju zapalio bih Ti svijeću ko ruka debelu.
To reče i počne se pentrati trešnjom. Lijepo se ugnijezdio i najeo trešanja. Prestade glad i žeđ. Tada on na glas pomisli.
- E moj sv. Anto, imaš ti dosta svijeća i bez moje. Tko će i za to trošiti!
I ne doreče riječ a poče se kotrljati onako sit niz trešnju pod kojom je rasla žara (koprive).
-Dat, dat, ne lagat! – vikao je padajući...