Ako zločin ima ime... ime mu je Pokolj u Crkvini
U spomen na žrtve crkvinskog masakra, čiji su posmrtni ostatci pronađeni prije tri godine u masovnoj grobnici u Crkvini
Piše: Željko Brandić
Tri godine poslije (6.12.2008. - 6.12.2011.)
Pred nama je dan kada treba zastati i zašutjeti svaki čovjek u znak sjećanja na tragediju koja se dogodila prije nepunih dvadeset godina, a koja je svoj tužan epilog imala prije tri godine.
6.12.2011. navršava se točno tri godine od dana kada je otkrivena i otkopana masovna grobnica u Crkvini... grobnica koja u sebi skrivala izmasakrirana tijela civila pogubljenih 7. svibnja 1992. godine, u logoru „Magacin“ u Crkvini...
Crkvina, 7. svibnja 1992., rani jutarnji sati... U stravičnom pohodu zločinaca, u samo nekoliko minuta ubijeno je 16 nedužnih ljudi. Bradata horda je noću, poput zadnjeg uljeza, „hrabro“ uletjela u Zadružni magacin i ničim izazvana, iz čista mira, ni u kakvom jeku borbe ni herojskom boju na nekoj poljani, „hrabro“ likvidirala bespomoćne ljude. Samo zato što su bili drugačiji. Što nisu bili Srbi...
Žrtve crkvinskog masakra su:
1. Ivan Agatić, iz Tursinovca
2. Jozo Antunović, iz Gornjeg Hasića
3. Džemal Balić, Šije - Tešanj
4. Luka Blažanović „Kivi“, iz Donjeg Hasića
5. Niko Brandić ''Nita'', iz Donjeg Hasića
6. Miro Ćorković, Micija - Bosanska Gradiška
7. Luka Gregurević, iz Domaljevca
8. Husein Hermić, Hermići - Kozarac
9. Sead Hurtić, iz Bosanskog Šamca
10. Izet Kahrimanović, Mala Brjesnica - Doboj
11. Franjo Mandić, Lončari - Tešanj
12. Ilija Matić, iz Domaljevca
13. Nezir Nadžak, iz Žepča
14. Josip Oršolić, iz Domaljevca
15. Selim Purak, Željezno Polje - Žepče
16. Ivan Tuzlak, iz Grebnica
Tijela žrtava su nakon zločina pobacana u unaprijed pripremljenu i iskopanu jamu – masovnu grobnicu na obali rijeke Bosne... Grobnicu koja je otkrivena i otkopana 6.12.2008., šesnaest i pol godina nakon zločina.
Zlodjelo koje i danas živi
Pokolj u Crkvini bio je vrhunac zlodjela započetog 17. travnja 1992. godine, kada se na Hasiće, Tišinu, Novo Selo... obrušila sva sila zla. Sav šljam, svi pijanci, propalice, svi probisvjeti i sitni džepari... sjatili su se i krenuli pljačkati, zatvarati i ubijati u ime srpstva i ugroženosti srpskog naroda.
Bio je to planiran i smišljen zločin, odmazda nad onima koji su samo željeli mirno živjeti svoji na svom. Bila je to odmazda nad onima koji su vjerovali da im njihovi dojučerašnji susjedi, prijatelji, kolege s posla, neće učiniti ništa...
Zlodjelo je to koje živi i danas kroz tisuće teških i dramatičnih pojedinačnih sudbina, sudbina ljudi koji su ostali bez svojih domova, bez svojih najbližih...
Što je nama ova tragedija danas?
Poražavajuća je činjenica kako o žrtvama Crkvine (ali i svim ostalim žrtvama!) i njihovoj mučeničkoj smrti ni nakon dvadeset godina, nije objavljena niti jedna knjiga, nije napisana ni jedna priča, nisu čak sakupljena ni sva svjedočanstva preživjelih.
Još poraznije je što ni 20 godina nakon početka rata ni u jednom našem selu nije podignuto ni jedno zajedničko spomen obilježje stradalnicima.
Od svega što je trebalo biti napravljeno, postoje samo veliki križevi koji su podignuti na ulazima u mjesna groblja. No, ni tu sjećanje na žrtve nije navedeno, jer nema nikakve spomen ploče niti ikakva spomena s imenima ubijenih.
Krajnje je vrijeme da se zapitamo: koliko smo, svatko od nas pojedinačno, odgovorni što je tako? Koliko smo odgovorni za ovu maglu u kojima nestaje istina o žrtvama Crkvine, ali i svim ostalim nevinim žrtvama?
Život ide dalje, a ti ljudi nisu više s nama - reći će neki. Jeste, život ide dalje i ti ljudi nisu više s nama... Ali, ako više i nisu s nama, zar trebamo dozvoliti da se izbriše sjećanje na njih? Zar trebamo dozvoliti da se izbriše sjećanje na njih koji su svojim životom branili i našu čast, dostojanstvo, ljudskost...
Na nama je da ne zaboravimo!
Na nama je da nikad i ničim, nijednom gestom ne uprljamo veličinu žrtve koju su podnijeli... na nama je da njihovu žrtvu dostojno obilježimo spomen obilježjem, da na taj način iskažemo poštovanje prema njima koji svoj život ugradiše u ovu zemlju koju rodnom grudom zovemo.
Dužnost nam je obilježiti mjesto i vrijeme njihova pogubljenja i sačuvati uspomenu na njihovu mučeničku smrt!
Kada ćemo to učiniti? Kada ćemo im podignuti zajedničko spomen obilježje, te im tako odati poštovanje koje zaslužuju?
