Ovo malo duše
...molitvom tihom
prizivam te k sebi.
Nudim ti damare svoje
i ovo malo duše
što osta sjemena radi... (Ivica Sarić - Ico)
Hasić-online svojim čitateljima predstavlja nekoliko pjesama autora Ivice Sarić-Ice, hasićanina koji živi i radi u Adelaide-u, Australija. Pjesme objavljujemo pod zajedničkim naslovom "Ovo malo duše".
Pročitajmo ove stihove, u kojima plamte sjećanja, u kojima misli, i kad su teške, kao da žele probiti sve što ih zauzdava, i slobodne i čiste, poletjeti - doletjeti nekamo. Prepoznajmo i sebe u nekom osjećaju, za koji su riječi možda nedostatne, ali dovoljne da posiju sjeme nečega.
Što će niknuti iz sjemena, ovisi o načinu na koji ćemo doživjeti Ivičinu poeziju, a možda i o trenutku u kojem ju čitamo.
MOJOJ POSAVINI
Mislim
često mislim na te,
svojom suzom
napajam ti pašnjake,
molitvom tihom
prizivam te k sebi.
Nudim ti
damare svoje
i ovo malo duše
što osta
sjemena radi.
Mislim
često mislim na te,
u duši
zidove zidam
da te štite
i zaklon ti dadnu,
da te ne diraju opet
da mi te ne ukradu.
Mislim…
kako opet
rijekama tvojim
veslam,
istim žarom
kao nekada davno,
kako obale
spajaju se u jednu
dok mostovi
stoje samo
reda radi.
Negdje pri kraju kruga
jedna lijepa jesen,
s malo kiša
i bez vjetra u prsa,
s dosta duše
i ponosa sita,
jedna lijepa slika
možda dvije,
il’ tri…?
Mislim
često mislim na te…
eto …i sad’.
NEKADA
Nekada se pjesma čula
iz sokaka tvojih,
vriska djece
i pucanje biča.
Nekada se ašikovalo
kod taraba drvenih,
krunilo žito s komačem
rukom napravljenim.
Rakija se pekla
i ložile komaljike,
jele morkinje
i mezio kuljen.
Nekada se plavilo
Žendragom tvojim,
i tkalo se na stanovima starim.
Brali se maslačci i visibabe,
procijepak i lipa,
jagode šumske,
koprive i kiselice…
Nekada se širio miris mesara
dima iz sušara,
meda i kiselog mlijeka…
Nekada je u tebi
bilo k’o u raju,
danas samo rijetki
uživaju u tvom
zagrljaju…
OD POSTANKA
Usnio sam divan san…
Gdje duga ljubi šumu
Gdje srna srni lane,
Gdje kosac pjesmu pjeva
Gdje vidar liječi rane…
Usnio sam divan san…
Od Hrastika magla se diže
Pa čak i pticama zamagli vid,
I polako k Uriji gmiže
K’o da hoće da odzida zid…
Usnio sam divan san…
Od postanka na ovamo
Svuda pjesma, svuda mir…
Procvjetale vrbe i lipe kod Karalića kuće
Na Žendragu stvorio se vir…
Usnio sam divan san…
Posavina opet sretna.
Zajedno sa nama opet diše
Vratio se osmijeh zagubljeni
Rat i mržnja nikad’ više…
Usnio sam divan san…
Amadeus opet radi,
Mladi jelen kroz živike juri
Mladost živi punom parom,
A rakija iz kazana opet curi li curi…
Usnio sam divan san…
Sanjao sam tebe
Hasiću moj…
IMAO PA NE IMAO
Kako da Ti dokažem
da mi je do Tebe stalo,
kako da Te približim sebi
makar malo…
Kako da Te iz sna
prenesem u javu,
kako da zaživiš opet
I zaboraviš stravu…
Stigla me kazna
Imao pa ne imao
Ostavio Tebe
Pa zbog toga patio…
Kako da Ti dokažem
da mi je do Tebe stalo,
kako da te približim sebi
makar malo…
NOSIM TE U DUŠI
Još i danas
nakon ludog vijeka,
godina lutanja
i izbjegličkog raja,
nosim te u duši
i nježno te pazim.
U snovima te viđam često,
ulice ti metem
i pozdravljam ljude,
čistim grobove
i podvađujem gnijezda…
Zerzdelije kradem
i tražim dva više,
dok na tresu uvijek izaberem aziju…
Tu si uvijek.
Znam da se kriješ i odnekud škiljiš,
čekaš na mene, da ti dođem
pa da se uz mene,
konačno,
bar na tren
Smiriš…
NEMIR
Još te uvijek u pjesmi imam
svaki sokak
svaku baštu…
Svaki bagrem, jasen, hrast
postrojavam
prozivku vršim…
I svi su uvijek tu
nema neopravdanih.
Tišina te nemilo tuče
unosi nemir
žal.
Izguravaš zlo
rugaš se lošem
jedan za drugim
lomi te val.
Malo ti
sasvim malo treba
da prijeđeš u javu
al’ nedostaje ti stih
jedan mali stih…
Kako da te spasim
da te iz ponora izvučem
da ti osmijeh vratim
dušu prozračim
odagnam nemir
krv osvježim
još jedan stih da napišem…?
Tebi za ljubav
Učinit ću sve
S toga ti stih pišem
Da poživiš još koji vijek
da te još netko
proživi kroz pjesmu
i prozivke vrši….
Da još netko
Namiriše se lipa
I zaprndeca onom tvojom
Prašinom finom…
Gdje se mašta pretvara u vrijeme
Kad’ god otvorim
Kutiju uspomena
Naiđem na Tebe
Umotan u fini papir
Kao cvijet u herbarijumu…
Svaka latica i najmanji listić
Očuvan i spreman da se pomiriše.
Pa Te uzmem
I iznova Ti se divim
Sačuvam suzu za neki drugi put
Jer vremena ima dosta
Pa Te nježno vratim tamo gdje Ti je mjesto
Tamo gdje se vrijeme pretvara u maštu
Tamo gdje se mašta pretvara u vrijeme
Tamo gdje se uspomene roje
Tamo gdje se pepeo ne rasprši tako lako
Niti vjetar lomi grane
Gdje ruže nemaju trn
Gdje snijeg samo za Božić pada...
Tamo gdje samo ja pristupa imam
Tamo u uspomenama mojim
