Prebiranja
(Je li se što promijenilo?)
Prođoše već duge,
Teške godine dvije,
a sunce ljubavi i slobode
NAD MOJOM POSAVINOM
Još se pojavilo nije.
Piše: Ružica Šušnjara-Sarić
Vrativši se u domovinu nakon gotovo 14.g. izbivanja, sređujući si život u novim okolnostima, prelistavala sam svoje blješke, pisma, knjige, časopise....
Za naše stranice, pomislila sam, možda će biti zanimljivo podsjećanje na tekstove iz šk.g. l990/91. Tekstovi se odnose na Posavinu iz pera naše djece.
Objavljeni su u »Danima radosti», zborniku učeničkih radova, osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića u Senju s područnim odjelima u sv. Jurju, Krasu Polju, Vratniku i Jablancu.
Bez mojih intervencija donosim ih kronološkim redom, napisana i viđena očima djece onako kako su ih ona tada vidjela.
1.
Od Primorja do Bosne
Svake godine, barem jedanput godišnje, posjetim baku, djeda, ujake, tetke i rodice u Bosanskoj Posavini. Ove godine smo odlučili provesti uskrsne blagdane u Bosni. Dogovorili smo se da ćemo krenuti na Veliki petak.
Na sam dan Velikoga petka vidio sam mamu i tatu zabrinute i da nisu baš dobre volje. Brat i ja smo odmah shvatili da bi naše željeno putovanje moglo biti u pitanju. Bili smo uznemireni i tužno gledali u nebo iz kojeg je padao snijeg. Uvijek sam se veselio snijegu, ali ovoga puta, vjerujte mi, ne! Pa kvario je sve naše nade da ćemo se igrati po ravnim livadama moje Posavine!
Znao sam, sada nas čeka samo blato i mamina ljutnja da nema dovoljno čiste odjeće u zamjenu za prljavu.
Unatoč svemu tata je odlučio krenuti. Mi smo bili sretni, ali ne zadugo.
Već smo na par kilometara od Senja ugledali smo duboki snijeg. Mama je govorila da se vratimo, jer nismo imali zimske gume, ali je tata znao za našu želju i bio uporan vozeći dalje. No, samo do Kapele. Tu je morao stati.
Ispred nas je bila kolona vozila jer je na zaleđenoj cesti bio autobus koji nije mogao ni naprijed ni natrag. Snijeg je vijao, nije se vidjelo ništa, a mi nismo mogli, kao i autobus, ni naprijed ni natrag. Brata i mene je hvatao silni strah. Stajali smo ukopani u snijegu dva sata. Pomogli su nam neki dobri ljudi, a srećom su ispred nas prošla i neka jača kola i imala lance na kotačima krčeći nam put. Probili smo se do Josipdola. Od Josipdola do autoceste padala je kiša. Na autocesti smo se malo opustili. Međutim, naišli smo na puno prometnih nezgoda. S radija su se čule tužne pjesme kao npr: «Puče moj».
Spušta se sumrak. Skrećemo prema Bosni. Prolazimo kroz Vrpolje, Sikerevce, Kruševicu, Slavonski Šamac. Posvuda u crkvama gore svijetla i narod žuri na obred Velikoga petka. Evo nas na granici Hrvatske i Bosne. Prelazimo most na Savi. Majka je sretna i pokazuje nam poznate i drage joj zgrade iz djetinjstva. Evo nas pred njezinom rodnom kućom u bakinom zagrljaju. Sutradan smo posjetili ostalu rodbinu. Svugdje smo dobivali uskrsna jaja.
Na žalost, u rano jutro Uskrsa, čuli smo tužne vijesti s Plitvica. Odmah smo se vratili u Senj. U autu smo šutjeli. Bili smo tužni.
Uskrsna radost bila je pomućena onim sto se događalo u našoj blizini.
Frano Šušnjara, IV.a
S E NJ
(Mr. Frano Šušnjara, sin Petra i Ružice Sarić iz Gornjeg Hasića, oženjen, živi i radi u Zagrebu.)
2.
DOME MOJ
Morala sam te
Tužna ostaviti,
Al' ipak s mislima
«Brzo ću se vratiti».
Gledao si me, dome moj,
I hrabar htio biti,
Al' tu bol, što srce para,
Nisi mogao skriti.
Tješila sam te blago.
«Ne budi tužan, sjetan,
jer svako zlo ima svoj kraj
Ne daj se i budi sretan!».
Prođoše već duge,
Teške godine dvije,
a sunce ljubavi i slobode
NAD MOJOM POSAVINOM
Još se pojavilo nije.
Andrijana Kvesić, VIII.b.
S E NJ
(Andrijana Kvesić, od oca Andrije Kvesić iz Čardaka i majke Kate Sarić iz Gornjeg Hasića, udata Rabudić, majka upravo rođjene Veronike, trgovkinja po zanimanju živi s obitelji u Tkalcu kod Vrbovca. Kao izbjeglica bila je majkom i sestrama kod obitelji svoje tete u Senju.)
3.
SVOJE SELO NOSIM U SRCU
Moje selo zove se Čardak. Nalazi se u Bosni. Smjestilo se u lijepoj zelenoj ravnici. Bilo je jako lijepo kada smo mi živjeli u njemu. Meni se u njemu najviše sviđala priroda, livade i voćnjaci.
U mome selu uvijek je bilo vesele i razigrane djece. Svake večeri izlazili smo pred kuće i igrali se raznih igara.
Ja sada više nisam u svoojem selu zato što me istjerao ovaj prokleti rat. Ne znam kako je sada u njemu. Je li uništeno i spaljeno?
Iako nisam u svome selu, ja ga u srcu nosim jer ga jako volim.
Skoro svake noći ga sanjam i nadam se da ću se brzo vratiti u svoje voljeno selo.
Kristina Kvesić, V.a
SENJ
(Kristina ud. Kluković je Andrijanina sestra. Po struci ekonomistica, radi u Zgbu, živi u Brčevcu kod Vrbovca, majka jednoga sinčića)
4.
ODLAZAK IZ ZAVICAJA
Bila sam dijete u petom razredu kada sam se opraštala od svoga zavičaja. Dijete, koje nije znalo što je rat. Odlazila sam i za sobom ostavljala sve što mi je drago.
Pogledom sam prelazila preko nepomičnih lica mojih prijatelja. Bilo je rano jutro, sunce je izlazilo.. Minute su prolazile, a za mene su to bili sati.
Među ljudima koji su ostajali bio je i moj otac. Nisam ga mogla pogledati jer mi je tuga pritiskala srce. Kada sam ušla u autobus vidjela sam mu suze u očima. Krenuli smo, ali svi su još ukočenih pogleda ispraćali nas djecu.
Okrenula sam se i gledala brda, rijeku Bosnu i školu koja je postala vojarna puna vojnika. Mislila sam «Ja ću se vratiti!»
Ptice su letjele nad autobusom želeći mi sreću u novome gradu.
Kada smo izašli iz našega grada suze su mi počele same teći, oslobađajući gorčinu iz moje duše.
Okrenula sam se još jednom i u sebi sam svom djetinjstvu rekla zauvijek zbogom.
Marina Butorac, VII.b
SENJ
(Na žalost ne znam gdje je sada ova djevojčica tako dubokih misli i osjećaja koje je izrazila u ovom tekstu. Ako naiđe na naše stranice neka nam se javi.)
Ružica Šušnjara
