"Županija Savska"
Zemlju mi moju Posavsku vrati
Dragi moji Odžačani, Domaljevčani, Orašjani...,
prije nego što „stručni zemljovidni institut“ u Mostaru stavi potpise na najveću hrvatsku sramotu u novijoj BiH povijesti i ozvaniči definitivnu predaju, izdaju i prodaju Bosanske Posavine, stavljam vam na dušu i srce da razmislite:
Bosanska Posavina je najveća sramota Hrvata – dopuštena činjenjem i nečinjenjem Hrvata! Ravna biblijskoj priči o Kainu i Abelu.
Isto onako kako se prema Hrvatima srednje Bosne i Posavine ponašala i odnosi mostarska hrvatska politika, tako se, sa časnim izuzecima, prema ostatku Posavine ponašala i ponaša zvanična politika Županije Posavske, ako se u tom slučaju riječ „politika“ uopće može upotrijebiti.
Nepravda je to, uporediva sa onom kada se roditelji odreknu svoje djece. Nepravda po ljudima i po Bogu. Takva nepravda, naš narod je tu mudrost stoljećima s koljena na koljeno prenosio, ne može nikada završiti dobrim. Kad tada zakucat će nesreća na vlastita vrata...
Svaka njiva, svaka kuća, svaka čaša pića u kafićima, svaka školska klupa, svaki dječji osmijeh, radost, svaka mirno prospavana noć... u onome što se, oprostite, sada moram to glasno reći, neopravdano i nezasluženo „Županijom Posavskom“ zove, natopljeno je krvlju i grobovima domoljuba koji su ostali svoj na svome, ali u istoj mjeri, ako ne i više, krvlju svih onih Posavaca, Hrvata i nehrvata, domaćih i „stranaca“, koji su svoje živote dali u obrani Posavine, širom Posavine, ali i na istim tim ratištima, a kojima se danas, njima, vašim dojučerašnjim prijateljima i suborcima, kosti u grobovima prevrću. U Županiju Posavsku neizbrisivo su utkane muke, patnje i stradanja hrvatskog naroda od Broda i Dervente do Gradačca i Brčkog. Oni su, Posavci, diljem Posavine, ali i na Grebnicama, Domaljevcu i drugim bojišnicama branili i svoju kuću, svoju zemlju, svoju obitelj, svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoju Posavinu. Bili su uvjereni u to. Ginuli su s tim ubjeđenjem. Preživjeli i prognani, njihovi prosvjedi, bili su hrvatskim pendrecima ugušivani...
Boli! Boli do suza! Boli, da sada, kada se ponovo, po drugi put, izdaje i prodaje Bosanska Posavina, svi pozvani i prozvani koji žive u dva sjeverna „isturena šalterčića“ Herceg-Bosne, klimavim legama i traljavim šeperima zatvoreni i kao pustinjske oaze okruženi – ŠUTE.
Bivši suborci, zapovjednici, politički komesari, ratni invalidi, braniteljske udruge... ŠUTE! ŠUTE i nacionalisti, ekstremisti, „veliki Hrvati“, domobrani, ustaše, HOS-ovci. ŠUTE intelektualci, profesori, novinari, gospodarstvenici, povjesničari, liječnici, književnici, pjesnici, prakaturi, svećenici, mirotvorci, zaštitari. ŠUTE mediji. ŠUTE sve web-stranice koje sjedište imaju u tom modernom getou koji se Županija Posavska zove, zadovoljni da mogu makar nos proviriti sa svog praga. ŠUTE i Odžačani koji „svoje na svome“, već izgubljeno i štetovano, dobiše kao Tuđmanovu šećerlamu za zelenim stolom Daytona... Nema glasa čak ni od „zelenih“, eko-pokreta i društava za zaštitu životinja. I oni ŠUTE. Barem životinje da se zaštite.
ŠUTI i Udruga bosanskih Hrvata „Prsten“. Ne znam koga će nakon provedbe najnovijih zamisli o podjeli BiH udruživati ili će samo promijeniti ime? Evoluirati. Do daske komercijalizirati.
ŠUTE i sve one „kršne seoske delije“ i „bojovnici“ koji su svih ovih poratnih godina iz svojih „utvrda“ po Hrvatskoj i Europi, širili izjave i pozive, ratoborne komentare po web-stranicama naših posavskih sela pisali, provocirali, usta drugima čepili, lekcije svim „umjerenim“ djelili, svojim zaslugama za Hrvatstvo mlatarali, sami sebe ordenjem kitili...
Oni koji su se do juče u tu istu Bosansku Posavinu kleli, odjednom su ZAŠUTILI! Briga ih za žrtve, zaslužne, sada beskućnike, obespravljene, izdane, prodane, gubitnike... Sa gubitnicima niko u isto kolo neće. Makar i brat rođeni bio.
Odjednom, kao naredbom gromovnika Ilije, nikoga više politika ne zanima. Svi bi htjeli neke druge, obične, vesele, „životne“ teme, „šećernu vodicu“. Politike je ionako previše, piši o ljubavi i gledaj od čega živiš!
Okreću se glave od vlastitog srama. Pognute. Nijemo. „Mi smo sebe obranili“, zvoni kroz etar, „tko vam je kriv što vi niste?“. Razdiru takve riječi srca i paraju dušu mnogim Posavcima (ali i Hrvatima srednje Bosne) više nego sva zla koja su im Srbi nanijeli.
Na tlu slobodne i demokratske Europe stvara se jedna nova nacija bez kuće i kućišta –POSAVSKI KURDI!
Piše mi jedan bivši, zaslužni ratnik, zapovjednik na grebničko-domaljevačkom ratištu, nezadovoljan takvim nepravednim odnosom, čija sjećanja ćemo uskoro na ovim stranicama objaviti:
„...Sebi oni podjelili odlikovanja, i tako povećali svoje vojne penzije... Od prilike ovako, od svih stanovnika *** koji su bili sposoban za obranu, u stvarnost ih je na ratištu bilo nešto više od 15% . Nekima ne mogu zamjeriti što nisu bili, jer nije svatko toliko hrabar, iako su mogli raditi druge "vojne" poslove, ali ostali, kratko i jasno su dezerteri, koji danas imaju veće pravo i bogatsvo nego ja i ostali stranci na ratišu, a za to nikad nisu odgovarali! Istina se mora znati, jer oni koji zaboravi svoju prošlost, osuđeni su na to, da im se prošlost ponavlja…“
Jasno je to svakome da Županija Posavska ne može „više ciljeve“ nadglasati. Vlada zakon jačeg, mnogobrojnijeg, državotvornijeg, ali i sposobnijeg, glasnijeg i ratobornijeg. Jasno je da se, pogotovo sada, malo toga, ništa ne može učiniti. Pošten i smjeran – to je isto budala, kaže naš narod. A mi Posavci smo takvi.
U toj flekici hrvatstva, dvije savske kapljice, u onome što je preostalo od nekada dične krasotice Posavine, svi Posavci, diljem svijeta prognani i rasijani, vidjeli su svoju nadu. Vjerovali su, ruku bi u vatru dali, da je to ono jezgro koje će im, prvo nadomjestiti, a onda i povratiti njihovu Posavinu i koje će za onu našu Posavinu, koja svima nama pripada, ljuti boj voditi. Time svoj dug prema sinovima Posavine vratiti.
Prevarili su se! Nije Bosanska Posavina izdana samo od Hercegovaca, kako se najčešće tvrdi. Bosanska Posavina je izdana i od nas Posavaca i naše Županije Posavske. Ona, prava, Bosanska Posavina, kako je jedan moj dobar prijatelj i vrsni poznavalac prilika u Bosanskoj Posavini i BiH definira:
„Pod pojmom "bosanka posavina" podrazumijevam područje osam općina (dakle i one koje su Dejtonom udjeljene RS-a). To je područje na kojem su Hrvati najveći katastarski vlasnici zemljišta, jer su pretežito bili naseljeni u selima. Privatno vlasništvo ne zastarijeva i najvažnije je da se to zemljište (prostor) ne prodaje“.
Tako misli ogromna većina naroda sadašnje Županijske Posavske. Narod Županije Posavske je tako mislio i misli i dan danas. Obični ljudi, Odžačani, Domaljevčani, Orašjani.. Ali ih niko ne pita. I ne sluša.
Možda tako misle i ŽP političari i dužnosnici, narodni zastupnici, ali ŠUTE. Dok se glasno ne izrekne – ne zna se šta ko misli! Barem kažite, javno, glasno, iz srca što mislite. Nećemo zamjerati što ne možete protiv jačih, utjecajnijih, onih kojima je Posavina važna samo kao sredstvo ispunjenja vlastitih egoističkih ciljeva. Nećemo zamjerati ni što niste vratili Hrvate u Posavinu, kako ste obećavali. Ali, ispovidite se barem prije nego što se, svi skupa, uskoro pričestimo i posljednju pomast primimo. Red je takav, ljudski, kršćanski, katolički? Znam, ne može se više utjecati, ne može se Posavina očuvati, ali može obraz i čast. Recite konačno, to je najmanje što učiniti možete, javno i glasno – nepravda je to prema narodu Bosanske Posavine!
Zar su vlastite fotelje i dobro plaćene čelničke pozicije postale tako ljepljive, primamljive i neodvojive da se više ni izreći ne smije ono što se osjeća i misli? Ili se tako ne misli?
Od velike većine Hrvata Posavaca koja je ostala izvan minijaturne tvorevine, „sijamskih blizanaca“ uz Savu, koji se preko rijeke Bosne i teritorija RS dobro raskoračiti moraju, nakon takvog odnosa prema problemu Posavine i Posavaca, nikada neće ime „Županija Posavska“ biti smatrano svojim. A vi gospodo, braćo, razmislite, s kojim pravom se kitite imenom Posavskim? Odužite se nama, svim Posavcima, tako što ćete ime promijeniti. „Županija Savska“ već bi bilo puno realnije i prihvatljivije?
Ime možete naravno zadržati, ali kako ćete, čime i kome, grobove, žrtve, muke i patnje i prolivenu krv svih Posavaca opravdati? Pred svijetom i pred Bogom. ŠUTNJOM? Što istina nije prije rečena, da se ne gine i ne nada uludo?
S kojim pravom i kakvim obrazom ćete ikada više moći otići na neki posavski prognanički skup izvan svojih „državnih“ šepera? Govore (o slavnoj povijesti Posavine) držati? Opet obećavati? Glasove za izbore sakupljati? Gorku prognaničku šljivovicu s njima ispijati? Tim ljudima, svojim familijama, svojoj braći po krvi i vjeri, u oči pogledati?
„… niti jedna domaća politička stranka ili domaći parlament, nakon rata, nikada nisu usvojili niti predložili ni jedan dokument koji bi zagovarao pomaganje Posavini. Zašto je tomu tako? Dragocjeno bi bilo da se u kompetentne odgovore na ovo pitanje svojim promišljanjima uključe, ne samo političari, nego i povjesničari, teolozi, sociolozi, psiholozi... Posavljaci imaju razloga zagalamiti na ovakvo ignoriranje zavičaja. Također imaju pravo drmnuti šakom u stol pa nek' se zatresu domaće institucije vlasti“… Stara poslovica kaže: ako sam sebi pomogneš i Bog će ti pomoći.“, uzaludno je svojevremeno (blagovremeno) pisao, molio, apelirao i savjetovao jedan cijenjeni novinar kojem je, za razliku od mnogih drugih, do Posavine bilo i jeste stalo.
Dragi moji Odžačani, Domaljevčani, Orašjani... Hrvati, Posavci, braćo...
„TKO SADA ŠUTI – NEKA ZAŠUTI NA VIJEKE!“
Perica Mišić
Foto: Mato Bičvić
