Do lokaliteta - trgovinom?
Kako je došlo do otkrića Crkvinske jame? Je li bilo „dobro obaviještenog izvora“ kojemu se platilo za „uslugu“, tj. za (o)davanje informacije o lokalitetu masovne grobnice?
Piše: Bartol Jelinčić
6. prosinca 2008. godine iz masovne grobnice u Gornjoj Crkvini ekshumirani su posmrtni ostaci 16 civila ubijenih 7. svibnja 1992. u logoru Magacin u Donjoj Crkvini.
Otkriće masovne grobnice svojim izvješćima propratli su gotovo svi mediji u Bosni i Hercegovini i izvan nje, ali nigdje se niti jednom riječju nije spomenulo kako se došlo do njenog točnog lokaliteta, mjesta na kojemu se nalazila.
Zvanične metode otkrivanja masovnih i pojedinačnih grobnica u BiH, uglavnom su poznate: preživjeli svjedoci, satelitski snimci, ratna dokumentacija... i sve te metode se, s manje ili više uspjeha, primjenjuju u procesu traganja za masovnim grobnicama.
Ali postoje i neke druge, nezvanične metode o kojima malo tko zna, izuzev ljudi koji su u to izravno uključeni.
Jedna od nezvaničnih metoda je – trgovanje. Trgovanje informacijama o ratnim zločinima, odnosno lokalitetima masovnih i pojedinačnih grobnica iz proteklog rata.
I na području bosansko-šamačke općine, zabilježena su najmanje dva slučaja "trgovanja" posmrtnim ostacima, točnije informacijama o mjestu ukopa tijela ubijenih.
Trgovina kostima
Obitelji iz Donjeg Hasića, koja već sedamnaestu godinu bezuspješno traga za tijelom nestalog člana obitelji, prije nekoliko godina putem anonimnog telefonskog poziva ponuđena je „pouzdana“ informacija o mjestu na kojem je zakopano tijelo člana njihove obitelji, ubijenog srpnja 1992. u logoru u Bosanskom Šamcu. Osoba s druge strane predstavila se kao „dobronamjerna“ i „dobro obaviještena“ osoba koja "samo želi pomoći“.
Prema dogovoru, supruga ubijenog trebala je doći u Kruškovo Polje, što je ona i učinila u vjeri i nadi da će se napokon razriješiti mučna potraga i da će obitelj, nakon niza godina bezuspješnog traganja, konačno saznati istinu.
Susret supruge ubijenog sa „svjedokovim“ izaslanikom (naravno, "svjedok" se nije osobno pojavio, a izaslanik je, zanimljivo, bio osoba iz Gornjeg Hasića) započeo je traženjem da se "svjedoku", prije nego što kaže (ne i pokaže!) mjesto gde je tijelo zakopano, isplati 10.000 maraka kao nagrada za „uslugu“.
Premda je u prethodnom dogovoru naglašeno da će do eventualne isplate doći tek nakon provjere na terenu!
Uz ogromne duševne boli, supruga ubijenog je odustala od takve „suradnje“ i odbila platiti.
Drugi slučaj odigrao se nekoliko godina kasnije, a ovaj put se radilo o tijelu Hasićanina ubijenog u Pelagićevu, za čije se posmrtne ostatke (informaciju gdje se oni nalaze) ponovno tražio novac. Obitelj je i ovaj put bila voljna platiti traženi iznos (10.000 maraka), ali se od toga (na sreću?!) odustalo, jer su od dobronamjernih na vrijeme upozoreni na postojanje mogućnosti da tijelo bude preko noći iskopano i premješteno na neko drugo mjesto, sve s namjerom da se ponovno traži otkupnina.
Treći slučaj...
četvrti slučaj...
Pokušaja onih koji su znali ili "znali" gdje su stradalnici ukopani da izvuku novac od obitelji i rodbine za svoje grozne informacije, bilo je još dosta.
Trgovina je to, sramna, gnusna, bezočna, najniža, neljudska, biznis sa posmrtnim ostacima nedužnih žrtava zločina. Trgovina je to onim što je za svatkoga tko se čovjekom smije zvati sasvim normalna, prirodna, humana, moralna obaveza. Ali i zakonska obaveza pod prijetnjom krivične odgovornosti za saučesništvo i prikrivanje zločina.
Problem je očito u tome da nažalost nisu svi ljudi isti i da nisu svi ljudi - ljudi?
Postoje li gora i sramnija nedjela nego što su ratni zločini? Postoje li veći neljudi od ratnih zločinaca? Izgleda da postoje.
Trgovinom do lokaliteta crkvinske jame?
I u slučaju Crkvinske jame postavlja se pitanje: kako je došlo njenog otkrića? Je li i ovdje bilo „dobro obaviještenog izvora“ kojemu se platilo za „uslugu“, tj. za informaciju o lokalitetu grobnice?
Nekoliko dana nakon otkrića crkvinske jame, u javnosti su se proširile dvije priče:
Priča prva:
Pretragu lokaliteta uz rijeku Bosnu, za koju se otprije pretpostavljalo da krije grobnicu, istražitelji su započeli sa iskapanjem na više pojedinačnih mjesta. U početku, svi napori činili su se uzaludnim, svaki novi iskop značio je manje nade, ali su istražitelji uporno selili sa jednoga mjesta na drugo.
U trenutku kada se već razmišljalo o prekidu daljnih iskapanja, istražiteljima je prišla osoba koja je dotad, naizgled nezainteresirana za sve što se zbiva, mirno radila u obližnjem polju.
Osoba koja je istražiteljima „prišapnula“ da nastave kopati na mjestu prvoga iskopa, samo neka se pomaknu pet –šest metara dalje, udesno!
„Grobnica je upravo tu, treba kopati malo dublje; prvo na što ćete naići je olupina kamiona, a tu, ispod olupine je ono što tražite“ - navodno su riječi koje su istražitelje Instituta za nestale dovele do cilja.
Ako je ova priča istinita, čovjeku bi, za iskazanu hrabrost, ljudskost i humanost, trebalo podignuti spomenik!
Priča druga:
Još jedna priča "procurila" je u javnost, nekoliko dana poslije otkrića grobnice: navodno, nekome se dobro platilo za informaciju, odnosno za „prokazivanje“ točnog lokaliteta.
Prema priči, radi se o povelikoj (peteroznamenkastoj!) svoti koju ovdje nećemo navoditi kako ne bi doprinijeli uspostavljanju cjenovnika te, blago rečeno, bizarne trgovine!
Je li priča o naknadi za otkrivanje istine točna, to mi, obični smrtnici, najvjerovatnije nikada nećemo saznati.
Ali, ukoliko je u zadnje vrijeme na području bosansko-šamačke općine bilo iznenadnog „loto-dobitka“, nakon kojega se „sretnom dobitniku“ životni standard naglo popravio, ova priča bi mogla biti - istinita.
