Ljudi i neljudi
I krenuše. Neljudi na Ljude.
Jednom… dvaput… triput… Šesnaest puta! Zaustaviše se Neljudi, krvavih ruku i okrvavljena pogleda, nakon broja šesnaest, umoriše se... valjda...
Piše: Željko Brandić
Crkvina, 7. svibnja 1992. godine, rani večernji sati. Skladište poljoprivredne zadruge. U skladištu Ljudi, pedesetak njih, zatočeno od strane pripadnika srpskih paravojnih postrojbi. Nikome nisu ništa učinili. Nikome nisu ništa skrivili. Jedini grijeh im je što su pogrešne nacionalnosti. Što nisu Srbi.
Izvan skladišta Neljudi.
Neljudi gledaju Ljude. I razmišljaju: „Previše ih je, bre, treba ovo prorijediti, treba ovu gamad potamaniti.“
I krenuše. Neljudi na Ljude. Jednom… dvaput… triput… Šesnaest puta! Zaustaviše se Neljudi, krvavih ruku i okrvavljena pogleda, nakon broja šesnaest, umoriše se, valjda…
„Vozi, bre, ovu gamad, ne mogu više da ih gledam, vozi ih neka im se zatre svaki trag, znaš već gdje, sve je pripremljeno…“
I odvezoše Neljudi Ljude, na mjesto tajnovito, zaštićeno i skriveno od svakog ljudskog pogleda… Baciše ih u Jamu, duboku i mračnu Jamu. Zatrpaše Neljudi Jamu, prekriše je smećem, i odoše, olakšana srca valjda, odoše u noć, u mrak, u tamu…
Crkvina, 6. prosinca 2008. godine, rani prijepodnevni sati. Šesnaest godina i sedam mjeseci nakon stravičnog zločina. Mračna i duboka, svježe iskopana Jama. U Jami posmrtni ostaci šesnaest nedužnih, nikome nizašto krivih Ljudi, kojima je jedini grijeh bio što su drugačiji, što nisu Srbi…
Šesnaest godina i sedam mjeseci, šesttisućapedesetog dana nakon stravičnog zločina Jama izda Neljude. Otvori se, i razotkri ono što je zauvijek trebalo ostati TAJNOM. Duboko, veoma duboko, zatrpane izmasakrirane leševe osoba koji su ubijeni samo zato što su bili drugačiji, što nisu bili kao oni, Neljudi. Otvori se Jama, i na svjetlost dana iznese svu strahotu Zlodjela...
Šesnaest godina i sedam mjeseci, šest tisuća i pedeset dana, mi, Hasićani, smo čekali ovaj dan. I dočekali ga.
Šesnaest godina boli. Šesnaest godina patnje.
I šesnaest godina vaše šutnje, Crkvinci.
Šesnaest godina vaše šutnje i naših šesnaest godina traganja.
Kako se vi, susjedi naši, komsije naše, osjećate danas, kako vam je bilo svih ovih godina? Je li bilo makar i jednog trenutka, jednog jedinog trenutka, u kojemu se pomislili na NAŠU BOL, na našu ŽAL za ovim LJUDIMA? Kako vam je bilo u trenutku kad noć polegne posvuda? Jeste li mogli mirno sklopiti oči i podariti srcu miran san, onda kad bi to ono najviše željelo...
***
I što sada, nakon svega? Što vam, mi Hasićani vama Crkvincima, nakon svega možemo poručiti? Poslušajte Crkvinci, susjedi naši, poruku Hasićana, komšija vaših:
- I nakon svega, srce nam je čisto, otvoreno, spremno na praštanje. Mi Hasićani, upućujemo vam riječi praštanja za sve što ste nam učinili, što ste nas ranili, što ste nas razorili, što ste nam ukrali djetinjstva, što ste nam pokosili mnoge mladosti i zatrpali ih u mračnu Jamu... Mi vam praštamo jer u njedrima nosimo živo srce, srce puno ljubavi, i zato u nama nema mržnje, nema pakosti, nema zlobe.
Sve vam praštamo.
Ali, vaše Neljude i njihova zlodjela, vašu šutnju i naših šesnaest godina traganja, zaboraviti nećemo. NIKADA.
|
|
|
|
|
|
