Posavski motivi
Piše: Dr. Ružica Šušnjara - Sarić
Proljece je, al' kao da nije
Korizma, Uskrs, krvavo proljeće u mojoj Posavini i nakon 16. g. bude u meni reminiscencije turobnosti i sumornosti, ali i velike nade Uskrsa. Jer, poručuje sv. Pavao da nije bilo Kristova uskrsnuća, uzaludna bi bila i naša vjera.
Stoga Vam nudim ovaj dopunjeni tekst, koji je objavljen u «Usponima» broj 9 1993. g. i «Posavskome kalendaru» 1999. g., želeći da nas sve prožme
LJUBAV VELIKOGA ČETVRTKA
MUKA VELIKOGA PETKA,
I TIŠINA VELIKA SUBOTE,
I UVEDU U SLAVU
V J E Č N O G A U S K R S A !
Vaša Ruža djed Perana Sarića
***
Hrvatski radio... Vijesti...Slušam bez daha.
I opet su napadnuti Grebnice i Domaljevac...
Dio moje neokupirane općine!
Misli su rasute duša rastužena. Posavina moja svela se na okolicu Orašja. U blato, koje mi je nekada toliko smetalo, htjela bih utisnuti vrući cjelov. Želja, dakako, ostaje samo želja.
Što učiniti, kako doprinijeti makar malo za moju Posavinu. Ne znam i ne mogu Bog zna što, ali možda mogu napisati koju više ljudsku, a možda manje stručnu riječ. Iako i riječi su siromašne, jedva kadre izraziti dubinu ljuskih osjećaja.
Prevrćem po mojoj biblioteci, tražim spokoj. I kao melem na dušu dopadne mi ruku knjiga «Posavski motivi», zbirka poezije posavskih pjesnika. Zaslugom mojeg brata zarobljenika knjiga je došla do mene. Reče mi brat prije nego bi zarobljen » Nek' Ti se nađe, da Ti malo razgali dušu».
Čitam i analiziram. Makar je napisana prije kobnih događaja vrvi slutnjama i strahovima od onoga što će doći.
Rijeka Sava, kao odrednica koja spaja i spašava, motiv je većine pjesnika:
«Sava teče i noćas prema Dunavu».
Život se nastavlja. Sava nudi smrt i život;
- Život, ako Posavce istjerane s njihovih ognjišta njeno uspavano krilo u neka plava, siva i zamagljena jutra primi i prenese na drugu obalu spašavajući ih od neminovne smrti.
- Smrt, ako ne uspiju pobjeći raspojasanim ubojicama.
I dok:
«noć razapeta, između jučer i sutra smiješi se mjesečinom vrbama starim,
što ogledaju se u Savi i vodenom ogledalu njenom,
čamci vezani vodi prkose što dalje mora teći»,
mnogi raspamećeni, gladni i bosi ogledaju se u sivilu ravnice, videći jedino lomače svojih kuća, štala, udžera, sjenika i kubanja.
Suze bujaju Savom. Usta su nijema, a oči pitaju :Vratiti se, s retoričkim odgovorom i upitom u isto vrijeme: Da! Ali, kada?
Posavski marni svijet stalno je molio na nedjeljnim svetim misama učen od svojih «ujaka», nezaobilaznih u životu posavskih ljudi i cijele Bosne (naravno i mnogo šire),
«oslobodi nas Bože kuge, glada i rata». Jesu li uzmanjkale naše molitve? Što se to dogodilo nama u našem vremenu? Jesmo li mogli i pomisliti da je zlo ovakvih razmjera moguće? Vapaj pjesnika rijeci Savi trže nas iz pitanja koja traže duboki odgovor:
« Nemoj me ubiti Savo
Na tebi sam odrastao rijeko....»
Ti si
«moje posavsko plavo more....»
ti me prenesi na krilima svojih vala na drugu obalu, obalu spasa.
Tunjo Oršlić pjeva Savi personificirajući je gotovo do najdražeg bića - MAJKE:
«Pio sam vodu tvoju, milovao te,
u valovima sam tvojima spav'o, grlio te,
tješio te i pričao priče
i zato nemoj me ubiti Savo.»
Teško je s obale na obalu bez mosta prijeći, ali ti vodo, koja daješ život, koja si uz zemlju, zrak i vatru bit ljudskoga života, vrati iskonsku snagu onima koje je sada zloduh rata htio pretvoriti u prah. Pjesnik je altruist pa kaže:
«a kada tuđi život opet poželiš ugrabi mene,
a nemoj drugog ubiti Savo.»
Proljeće l992.! Zapravo, početak proljeća u slutnjama crnim. Pjesnik Ivo Nedić jednostavno konstatira:
«Proljeće je, al' kao da nije», Uskrs je crni, krvavi.
«zaplesala je tama
kolo zvjezdano
na nebeskom svodu».
A svod se ne vidi od dima i baruta:
«nebo sivo, tmurno, bez topline,
cvjetna grana za mirisom vapi
nema laste, ni sunca da sine.»
Nema lastavice, vjesnice proljeća, nema lastavice simbola naizmjeničnosti, plodnosti, čistoće. Ona, lastavica, sada leti iznad prljave, krvlju i zloćom okaljane zemlje. Leti kao putokaz onima, koji bosi, izmoždenog tijela i razapetih misli prelaze Savu.
Kod nekih naroda lastavica je simbol iseljenja i samoće, a u islamu je smatraju rajskom pticom, pticom utjehe u boli i jadu.
Kako lastavica vapi za suncem tako vapi i rasijani narod moje Posavine za svojim ognjištem.
Pjesnici, kao Marko Vukić svjesni suda:
«iznad posavskih polja nezaustavno
vrijeme leti nepovratno»
i pita se:
«u sijasetu neobuzdanih misli» - KUDA?
Poput propovjednika iz Biblije, svjestan je da sve ima svoje vrijeme, i vrijeme rađanja i vrijeme umiranja i vrijeme kada:
«godine raznosi vjetar
i miris šume hrastova stogodišnjih...»
«Proljeće je, al kao da nije;
Majskoj ruži još su vlati snene......»
Proljeće 1992. g.!
Plodna posavska polja, njive i vrtovi šute. Netko je možda nešto i posijao, ali će to neljudska, tuđa ruka požnjeti.
Ruža ne želi otvoriti svoje latice, ne želi se probuditi i probuđena ne vidjeti svoje Tišnjane, Hasićane, Novoselce, Grebničane, Domaljevčane (Domlječane, kako su ih naši stariji rado nazivali), Tolišane, Bočane, Oštrolučane, Kostrčane, Vidovčane, Šamčane ...i one preko Bosne Balegovčane, Pruđane, Dubičane, Vojskovljane, Zoričane, Svilajce, Pećničane... one iz okolice Modriče, Garevljane, Kladarčane, Korničane, Čardačane... te one iz okolice Gradačca: Tramošničane, Orlovljane, Turićane...iz okolice Brčkoga iz sela Boderišta, Boća, Dubrava, Bijele, Poljaka, Štrepaca, Ulica, Gorice, te one Posavce iz derventskoga dekanata: Plehana, Cera, Bijeloga Brda, Žeravca, Kolibe, Koraće, Velikoga Prnjavora, Foče, Brusnice...
Ruža, valjda najljepši cvijet oblikom, mirisom i bojom u kršćanstvu je simbol Kristovih rana i kaleža s Njegovom presvetom krvi. Ta ruža ima i snagu preporođenja napaćenoga posavskoga puka.
«u zraku je neravnopravna borba,
miris bagrema sa izđubravanjem farmi....»
Kojeg li kontrasta?!
Bagrem, to oporo i tvrdo stablo, ali mirisna cvijeta, simbol je žuljavih ruku ispaćena naroda, kojemu je nadasve svet Gospodnji nauk praštanja i oproštenja. Neki će reći, da nam je u općem gaženju svega ljudskoga, a kamo li božanskoga dosta poštivati i SZ (Stari zavjet) i njegovu maksimu: «Oko za oko, zub za zub». Ipak, «ljubite svoje neprijatelje» reći će Krist, a mi ga upitati »Nisi li teži nalog mogao dati onima koji Te slijede?»
Nalog Kristov jest težak, ali jedini njegov nauk upravo poručuje ljubav prema neprijateljima. I to nisu samo nekad negdje napisane riječi, već primjerom i krvlju zapečaćene na križu.
Ako ljubimo one koji nas ljube, što to veliko i izvanredno činimo?. Krv križa i Kristove trnove krune je svjetlokaz ljudima pod križevima života i krunom boli.
Kažu da je Kristova kruna bila ispletena od bagrema. Kažu takodjer da bagremovo drvo ne može istruniti. Pouka je očita. Ti, hrvatski narode, sada okrunjen bagremovom krunom, uskrnut ćeš, nećeš nestati, nećeš biti zatrt!
I niču humke: Bazik, Ugljara, Matići, Kopanice...a Grebnicama i samo ime govori da su odvajkada bile i dom i groblje svojih žitelja (greb= grob; Grebninice, isto naš posavski - i ne samo posavki- izraz za groblje = greblje)....
Zar i dječje? Gospode, nije li to preokrutno? Odgovaraš da nije, da si Ti dopustio da Tvoj Sin umre na križu da otkupi svijet koji si koprca u zlu.
Čitajte dalje: Posavski motivi 2
