Posavski motivi - 2. dio
Istina jest, ali tako teška da ju jedva može «progutati» i shvatiti čovjek i očima vjere:
«Niče još jedna kamena humka,
u hladu starih jablanova viti
bilježi odlazak još jedne duše
što će se u tamu grobne rake skriti.»
Jablan, kao simbol svijeta mrtvih, boli, žrtava i suza, najbolje kazuje pjesnikovo raspoloženje. Prošlost i sjećanje, tužne uspomene, žalost za dragim pokojnicima utkane su u simbolu jablana kao grobljanskoga, gotovo ukrasnog stabla.
U vlažnoj Posavini, gdje pred kućom možete lagano napraviti česmu (u narodu popularno zvanoj «pumpa») rastu visoki jablani. Iako zli gospodari, a dobre sluge, u jablanu se srazuju naoko suprotni elementi voda i vatra (od jablanova drva se proizvode šibice).
Šute jablanovi nekada gordi , kako bi rekao Tin Ujević, a sada okljaštreni kao ljudi bez udova.
Budućnost je zaustavljena, «osjećaja nema na izglačanome kamenju».
Pjesnik M. Vukić hrve se poput starozavjetnoga Jakova, Jakov s anđelom, pjesnik s Bogom, buni se:
«Kameno srce mi daj, bez samilosti
i bit ću Tvoj
neće me taknuti slabosti.
proći će ovaj dan.»
a zatim se skruši i moli Boga oproštenje:
«Oprosti, milostiv mi budi Stvoritelju moj».
A iz sata u sat strašne se nepravde događaju. Uzburkano je nebo i zemlja. Svi su vidici zamagljeni pa kao da se ne zna što je zlo, a što dobro.
«strašne se nepravde događaju,
dobre, što pravednosti se nadaju
zli tuku i zavađaju
i nesmetano im boli zadaju.»
U sveopćoj klaonici pjesnik ne može odoljeti ne upitati nezainteresirani svijet, a i izraziti svoju sumnju u Stvoritelja svijeta:
«....ima li Boga,
shvatiti ne mogu više
kako je dao da dođe
da svako na svakog kidiše?!»
I od turobnih i sumornih misli pjesnik ima osjećaj da se teško razbolio. Kada nemaš što jesti, a voda je zagađena za piće, kada si gol i bos, kada si svezan, a dojučerašnji susjed oštri kamu za Tvoj vrat, tada ti je:
«misao po misao ludnica»,
a dan po dan postaje grobnica».
U toj kolotečini osjećaji otupljuju, a selo za selom nestaje: Mrka Ada, Gornji i Donji Hasić, Hrvatska Tišina, Šupljenovci-Novo Selo, Gornja Dubica, Osječak, Balegovac-Novo Selo, Šamac, Odžak, Brod, Modriča, Čardak, Garevac..........
Osjećaj beznađa sve više guši:
«zar noćas mrak nije teži nego prije,
zar se nebo nije u vjeđama stisnulo...»
Sav život, rodbina i prijatelji, radosti i nadanja stislo se tek u jednu duboku boru na čelu.
Evociranjem stećaka podsjećamo se na povijest i duboke istine ispisane na tim svojevrsnim spomenicima našega podneblja:
«Ja bjeh što si ti
ti ćeš biti što sam ja.»
Podsjeća nas da se prošlost ponavlja na dugim posavskim oranicama i njenim dobrodušnim ljudima.
«Ali lanci im polako padaju» poručuje pjesnik iz svojeg svojevrsnog «viđenja». Breme izbjeglištva će biti skinuto, fizičke i duhovne rane će zacijeliti. Kada? Na to pjesnik Joso Živković nema afirmativnog odgovora:
«jer, mnogo mi puta
riječ u grlu stane».
U traganjima i lutanjima, u slutnjama i sumnjama, čovjek, gledajući smrt nevinih, poželi i sam umrijeti:
«Svim srcem sam tražio smrt,
na Boga nisam mislio...»...., ali, tada, u presudnome trenutku sam Bog pjesniku Oršoliću, a preko njega čvjeku, s velikim slovom Č, daje snage da vidi bistrije i božanskije:
«a On mi je samo otvorio oči»Pjesma «Pečat». takodjer je temeljena na Kristovom nauku. Biblijski motivi i poruke su tako česte u ovoj zbirci. Mi, naravno, izdvajamo samo neke.
Poznatu Kristovu pouku i poruku, ako te netko udari po desnom obrazu, pruži mu i lijevi, ili ako te netko udari kamenom, uzvrati mu kruhom pisac iskazuje ovako:
«Obraz za šamar, kruh za kamen,
ljubav za mržnju, krv za znamen.»
Htio bi pjesnik da je «Kamen za kamen, oko za oko», to diosta bilo i pravedno, ali opečaćen vjerom svojih djedova i otaca, ostaje stamen i dosljedan svojim vjerskim zasadama. Ne osvećuje se, ne vraća milo za drago.
Kako često ni povijest nije pravedna, jer nju uvijek pišu pbjednici, pjesnik rezignirano primejćuje:
«Umiru veliki, jedni za drugim
dželat i vrijeme beskrajno;
ostaju djela, ali ne traju,
jer povijest pišu oni što ostaju.»
Tama, crnina padanja žutoga lišća, tužni ptičji poj, zubato sunce, osjećaj da je čovjek odavno mrtav, motivi su koji zaokupljaju pjesnika Benkovića. Puno je više «tmuše» nego svjetla, hladnoće nego topline. Niotkuda izlaza iz kataklizme. Vremena su apokaliptična, pa nije ni čudo da čovjek više ne zna je li živ ili mrtav.
«Crno je kao u paklu.
Pa, ja sam, možda, već odavno mrtav.»
A kada je zapravo čovjek mrtav? I uopće, postoji li nešto između disanja i umiranja?
Osjećaj pjesnikinje Ljiljane Kobaš rađa slutnju
«moje tijelo se raspada iz sata u sat,
iz dana u dan tjednima već».
Nestajemo li to s lica zemlje? Oni tamo što nas gledaju preko vrućih topovskih cijevi i snajpera (Bože moj koju li smo terminologiju naučili!) i nude svoje «blagodati» htjeli bi nam zalediti pamćenje i raznijeti misao. Jedino što možemo jest obratiti se Bogu čistom misli.
«Bože moj primi me u svoj skromni dom,
i ne daj da me raznesu oni
koji stoje preko puta
i nude svoje carstvo.»
U zamršenosti putova istine i laži, u neispunjenim obećanjima neodržanih primirja, u trenutku kada bi bilo lakše ptica nego čovjek biti, nije čudno što pjesnik Šimić vrisne:
«Da se ponovno rodim
i kada bih mogao birati što ću biti
ne, neću kriti
najmanje bih čovjekom želio biti».
I kada se čovjek poveseli i kad pomisli da se poslije pljuska sručenog na umrtvljenu posavsku zemlju pojavila duga uskrsnuća, pjesnik nas vraća u raspetost surove stvarnosti.
«čovjek vremena, čovjek poučen prošlošću,
čovjek s pogledom na budućnost, čovjek s pogledom na smrt»Anaforičkom repeticijom pjesnik traži od nas da zastanemo, da se sjetimo psalmistovih riječi da ćemo se u prah vratiti. Ne smrt kao izlaz i rješenje, još manje kao budućnost. To je samo onima koji siju smrt, 'jer tko se mača laća od mača će i poginuti', učio je Krist svoga učenika Kefu-Petra.
Pjesnik izrijekom kaže da se boji i strepi. Osjeća se izgubljenim, ne zna gdje je. Pita se kontrastom:
«Što je cvijeće a što trnje?»
Vidi da su jednako pogaženi blatnim čizmama izdajica i cvijeće i trn. Trn možemo shvatiti kao simbol prepreke i poteškoća, ali i simbol obrambenosti. Možda će prevladati ovaj drugi simbol i trn obrane preplaviti posavske Rastike, Kruščike, Savulje i Lugove te poput najljepšeg cvijeća popločati put do hasićkih Knineva mrtvima u pohod.
Pisac se pita što je cvijeće a što je trnje? Postoji li granica među njima? Znači li cvijeće samo ukras ili je poput leptira po svojoj raznobojnosti često predočenje duša umrlih ili pak predskazuje zoru proljeća, mladosti, sklada i ljubavi uopće. Pjesnik bi da se u neodgovoru na postavljeno ptanje rasplače, ražali, probugari. Zato kao skrušenik u Confiteoru umjesto 'mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa', pjesnik ponavlja glagol plakati:
«Znam plakati, jedino plakati,
zato plačem.»
Čitajte dalje: Posavski motivi 3
