Tihicu Sulejmane, svaka ti cast!

Tihicu Sulejmane,

svaka ti cast, ti si mogao doci iz Sarajeva, a ovi naši nisu mogli doci sa svega dvadesetak kilometara udaljenosti!


Piše: Đuro Kesić - Pole

Naježio sam se vozeći prema Crkvini.
Nisam kukavica i ne plašim se ničega, ali se pomalo plašim onoga što ću vjerovatno vidjeti prvi put u svom životu. Možda ću vidjeti Josipa, Ivu Tuzlaka, Nitu, Luku ...?

Nekada sam prolazeći kroz Crkvinu sa ushićenjem gledao na njihov Omladinski dom, jer sam tamo u mladosti dolazio na igranke, nekad sam žarko želio poigrati na igralištu „Jedinstva“ jer su bila tvrda ekipa, rešpektabilna i jaka, nekada je njihov Čuper igrao za našu Mladost i bio najbolji, a mi mu se divili, nekada je bilo... nekada.

Sad okrećem glavu od Doma, cijela mi lijeva strana mrska, sve me podsjeća na 16 nevino ubijenih, na šesnaestogodišnju šutnju, na stravičan zločin.

Imam i danas divnih prijatelja u Crkvini i ne mogu generalizirati stvar. Ali imam i pravo reći da je Crkvina ponovo dočekala svjetsku sramotu, i nema te stvari koja će je oprati u budućnosti. Ono što je moglo, to očigledno ne postoji. Priznanje i traženje oprosta. Sada mi prijatelji ne padaju na pamet. I jesu li, usudim se pitati?. Neka oni pitaju zašto.

Na samom kraju Crkvine, sa glavne ceste prema Modriči, skrenuli smo desno. Stalno sam i gledao desno, kao da ću sa ceste ugledati ono što šesnaest godina sav svijet traži. Makadam je, ali fino uređen. Frekventan. Mislio sam u polasku da ću ići samo šikarama. Znam da idemo prema rijeci Bosni. Osjećam neku čudnu mučninu pomiješanu sa strahom i znatiželjom. Znam da Bog nije stvorio oči da sve vide, ali moje danas moraju vidjeti ono što je toliko strašno, da čitav život to pamtim. Razmišljam. Ipak Crkvina. Crkvina – mjesto zločina i Crkvina – masovna grobnica. Grobnica, kako to nježno zvuči u odnosu na ovo MASOVNA.

Nailazimo na raskrsnicu, pravo se nastavlja prema Bosni, ide nam u susret kamion pun šljunka, šofer susretljivo vozi strogo desno, kao da u susjedstvu i nema ništa neobično, a desno lošiji makadamski put vodi nas prema našoj odrednici. Njive brižljivo obrađene. Ljudska ruka je ovo obradila. Ljudsko prisustvo je ovdje odvajkada.

Nikada u životu nisam bio blizu masovne grobnice, a kamo li u nju gledao. Hrabrim se, da to moram podnijeti stoički ma koliko god bilo grozno. Pa ne može biti groznije nego ono u Srebrenici.

Ali, samo dvadesetak metara dalje, možda ću baš ja poznati po nečemu Josipa Oršolića, mog druga i poštovaoca, a brata mog rođenog kuma. Možda ću po nečemu poznati Ivu Tuzlaka, svog radnog kolegu. Možda ću po nečemu poznati Luku, svog druga iz djetinjstva. Možda ću poznati Nitu, odbijkaša sa kojim sam toliko puta igrao odbojke....

Ali što ću ako sada za koji minut, oko grobnice ugledam (možda) srpske funkcionere, pa našeg Miju Matanovića, Blaža Župarića, Slavka Matića, možda Čovića, Ljubića, Jurišića i druge velike Hrvate.

Mora da ću se sresti sa mnogo TV ekipa, novinara, familije.

Što ću ako tamo ugledam šamačke funkcionere, moje bivše drugove, ako tamo vidim Crkvinjane, one koji susosjećaju sa rodbinom žrtava i opet onih Crkvinjana koji su došli protestirati zašto se to otkopava na njihovoj svetoj zemlji.

Svašta mi glavom prolazi. Sve je to demokracija za koju smo se borili.

Spremam fotoaparat. Hoću sve to fotografirati bez obzira na posljedice. Da je sve na vrijeme fotografirano, sada ovoga ne bi bilo.

Deset metara do grobnice, srce hoće da iskoči. Kuca ubrzano, kao da kuca posljednji put u životu. Prolazimo kroz smetlište. Ne mogu vjerovati da će mo tu naći Josipa, Ivu, Luku... Svuda oko nas neke jame. Sigurno se nekada vadio šljunak. U blizini vidim dva plava suncobrana i jedan crveni rovokopač. Do njih je teško doći. Šiblje i blato.
A onda!

Pred nama se ukaza velika jama. Duboka sigurno tri metra i prazna. Sigurno pogrešno iskopana. Pet šest metara dalje, ona prava. Ogromna, stravična. Duboka i široka. Lako je u nju pasti jer se šljunak kruni. Oko nje se kreću tri policajca. Ne znam čiji su. Vidim tu Luciju i Antu Gregurević i još neke koje ne poznajem. U jami, duboko, desetak članova stručnog tima rade na otkopavanju žrtava. Mistrijama se polako odgrće šljunak, da se ne oštete leševi.

Pitam jednog policajca, da li je dozvoljeno snimati, na što on tiho odgovara, smije se. A ko si ti? Pita za svaki slučaj. Velim, ja sam iz Domaljevca. Đuro Kesić.

Pred mojim očima, u dubokoj jami, tjelesa u oblicima nepotpunih kostura. Jedan je već sasvim otkopan. Lobanja strši, zubi se daju golim okom izbrojati. Kao da je taj pokojnik umro otvorenih usta. Jaučući. Zapomagajući. Ko li je to, pitam se u sebi. Bože, koli je to? Kad bi znao da je Josip, Ivo, Luka... strčao bih se dole i zagrlio ga. Pred očima mi odnekud titra Josipov osmijeh, onda smireni Tuzlakov lik, pa Nitin graciozni odbojkaški pokreti.

Odmaknuo sam se malo u stranu da me niko ne gleda i zaplakao sam. Niko i nije gledao u mene, jer su svima oči bile prikovane da onaj središnji dio jame koji je svakoga minuta mogao pokazati svu stravičnost koja se može na ovoj zemlji ugledati. Suze mi kapaju po aparatu, a ja snimam.

Neko se stvori kraj mene i priča sa mojim drugom sa radne akcije, koji se odekud tu stvorio. Znam da je ili iz Hasića ili iz Tišine. Nikako da se točno sjetim.

Da, da , prije dvadesetak minuta je ovdje bio Tihić Sulejman – Mane. Amor Mašović - da da i on, eno ga dole.

Tek tada primjetih da ovdje nema nikakvih funkcionera, ni naših ni njihovih, ni srpskih ni hrvatskih, ni Crkvinjana, ni bilo koga ko bi na vlast mirisao.

Bilo me stid.

Tihiću Sulejmane, svaka ti čast, ti si mogao doći iz Sarajeva, a ovi naši nisu mogli doći sa svega dvadesetak kilometara udaljenosti.

Pa da, danas je subota. Danas vlast ne radi. Odmara se od napornih obaveza. Opsovao sam ih i nekulturno je da to ovdje napišem. A jeb... im sve po spisku.

U jami se naziru prvi cjeloviti leševi. Tkanina još nije sasvim istrula. Odjednom udariše mistrijama u nešto željezno. Šporet. Štednjak. Da oči ne povjeruju, ali je zaista "smederevac". Zdrobljen. Sa njim su prekriveni ostali leševi. Dobro se vidi da je išaran mecima. Nije moguće. Mislio sam da od ovoga što sam do sada vidio nema goreg, ali sada opet moram reći da od goreg uvijek ima gore. Šporetom su prekrili leševe, pa još jednom pucali kroz njega. Idioti. Monstrumi. Ne mogu blaže. Da još jednom ubiju i da još jednom sakriju. To mogu samo umobolni. To ni životinje ne rade. Grozno. Jezivo. Odvratno. Za povraćanje.

Neki od stručnjaka označava lobanje sa brojevima. 8,9,10, 11,12. Kažu da ih ima još. Mora ih biti najmanje 16. Možda 18. Ali šta ako ih ne bude šesnaest? Šesnaest ih je izmasakrirano u Crkvini. Šta ako tamo ne bude nekoga za kim se traga 16 godina? Kako će to njegovi najmiliji podnijeti? Bolje je ne misliti o tome. Valjda će Bog dati... Zar i dalje živjeti u čekanju, neizvjesnosti, patnji, bolu...

Čudim se da mi uopće ne padaju napamet, Slobodan Miljković Lugar, Stevo Todorović Monstrum, Simo Zarić i ostali osuđeni u Hagu.

Ovo je primarna grobnica. Ovdje su (po meni) svi zakopani od prvog dana. Nije bilo premještanja leševa. Za ovo mjesto zna njih mnogo, ali su svi odreda čuvali tu svetu četničku tajnu.

Pa, seljaci su to morali vidjeti, oni što su dovozili tu smeće, to su morali vidjeti, Saša Maslić je još živ, policajci koji su pratili taj kamion... ma da ne nabrajam dalje. Da li iz straha to nisu odali iili iz ubjeđenja, danas je svejedno. Jadna im majka. Teško se uzdati da će ih ubiti savjest. Oni to nemaju. Neka ih stigne makar božja kazna, kad ih već nije stigla ljudska. Običan sam građanin i obično, ljudski razmišljam. Obično zborim.

Jeb..m ti sudove koji do sada ništa nisu uradili u rasvjetljavanju ovih slučajeva. Evo im sada materijala.

Jeb.. ti političare koji pričaju o pomirenju, a neće da se suoče sa ovom masovnom grobnicom. Ovdje su, na rubu ove jame morali stajati pokajnici koji traže oprost. Umjesto njih, stoje oni kojima je tek sada užasno teško. Tako su blizu svojih, na dohvat ruke, samo ga ne mogu prepoznati. I nisu živi. I nisu umrli. I nisu sahranjeni. I nisu ostarjeli. I nisu nikom ništa skrivili...

Pretpostavljam da su leševi iskipani iz kamiona. . nisu ni pobacani. Nisu u grobnici, makar se ona zvala i masovna, nego u jami. U grobnice se ljudi sahranjuju, a u jamu bacaju. Ovo je užas. Smak svijeta.

Ekipa radi profesionalno svoj posao. Zadivljen sam sa koliko pažnje prebiru svaku koščicu, svaki detalj. Nježno, da se ništa ne ošteti, precizno da se ništa ne zaboravi.

Čuo sam da će svi leševi završiti u Odžaku, gdje će se i vršiti identifikacija žrtava. Predviđa se da će to trajati maksimalno 3 – 6 mjeseci. Za neke i manje.

Dvanaest je sati. Moram kući. Stručna ekipa odlazi na pauzu za obrok. Jedu burek. Prebirem po pameti da li sam sve fotografirao. Moram imati ovaj materijal.

Valjda će ih u jami biti svih šesnaest. Rijeka Bosna ih nije odnijela. Ni metar, dva debljine smeća ih nije uspjelo sakriti i uništiti.

Ako ima države, ako ima pravde, zakona i Boga, ovo se mora procesuirati. Ovo se mora surovo kazniti. Ovo mora biti kraj jednog mračnog perioda. Crkvinjani, vi pošteni, vi moji prijatelji, potrudite se da da se ovo iskreno i javno osudi, pojavite se javno i zatražite oprost, recite ono što morate reći, recite ono što od vas očekuju mrtvi Josip, Ivo, Luka... Ne dozvolite da i dalje budete saučesnici ovog gnusnog zločina.

A vi naši funkcioneri, stidite se. Sram vas bilo!

Šesnaest nevinih žrtava u masovnoj grobnici Crkvine čekalo vas je šesnaest godina da učinita nešto za njih. Kad to niste učinili prije, mogli ste to uraditi sada, kada je sve otkriveno. Ne vjerujem da će vam mrtvi oprostiti, ni njihovi najmiliji, ni narod pošteni i izmučeni. Ne nadajte se da ću vam i ja to uraditi. Stidim vas se.

Sulejmane Tihiću, svaka ti čast. Bio si čovjek. Bio si logoraš. Zatočenik. Pokazao si da si čovjek vrijedan divljenja.

„Dobro je da se ovo otkrilo. Zbog istine, zbog pravde.“ Čuo sam ga na večerašnjem Dnevniku kako kaže.

I zbog svih naraštaja koji nadolaze, dodajem.

Preuzeto sa www.domaljevac.com