Zbogom
Piše: Ivica Sarić
Nisam mogao izdržati a da ne napišem nešto povodom otkrića masovne grobnice u Crkvini. Ne samo da mi je to izuzetno teško (jer riječi me jednostavno ne slušaju) nego imam osjećaj da me svaki damar boli, sjećanja naviru a tu suza redovno odigra svoju ulogu…
Opet, na neki način se radujem (nemojte me pogrešno shvatiti, jer ovo “radujem” je daleko od one prave misli sreće) jer će pokojnici, napokon, pronaći svoj mir i biti pokopani kako dolikuje. Vjerovatno će laknuti i rodbini ali će i sve njihove nade da su njihovi najmiliji možda još uvijek živi, biti izgubljene zauvijek.
Ne čudi me današnje ponašanje Crkvinjana i to što se ama baš nitko nije oglasio povodom ovog tužnog događaja, jer da osjećaju kao svi normalni ljudi do ovog zločina ne bi ni došlo. Ja, barem, ne očekujem riječi „izvini“ od čovjeka koji hoće nekom krvi da se napije. Ali me boli što od naših „odgovornih“ ljudi nisam vidio nikoga u onom prvom izvještaju za nacionalni dnevnik. Osim Maneta koji je predsjednik SDA. Koji paradoks. Imam osjećaj da su svi spremni mrdnuti svoju guzicu kada je u pitanju fešta i hrana, ali kada se treba pojaviti na ovakvim mjestima i reći prave riječi u pravom trenu, tu se jednostavno i ne pojave. Nisam nikoga vidio ni iz Crkve (možda i griješim - oprostite), oni bi tu morali biti prvi.
Nisam čuo da je itko uputio ijednu riječ, na pravu adresu, i zapitao nekoga gdje su ostali grobovi. Nisam nikoga čuo, niti pročitao, da je itko od njih uputio riječi utjehe ožalošćenima.
A znamo prozivati jedni druge, međusobno se obračunavamo britka jezika i bez imalo milosti, sebi smo najveći neprijatelji (čast izuzecima).
Ali, da se ne udaljujem...
Hvala Bogu da ćemo svoje najmilije, prijatelje, komšije konačno sahraniti i reći im posljednji puta Zbogom, na normalan i civilizovan način.
Za oprost jesam, ali jesam i za kaznu. Šta čekamo???
