Ljudi naboranih lica
Još poneka ruševina uz glavnu cestu govori o neodgovornosti ljudi prema svojoj imovini i nepoštivanju djece onoga što su njihovi stari generacijama stvarali. Među njima ima nažalost i onih koji se smatraju intelektualcima, naprednima i pametnima. Odnosom prema imovini pokazuju pravo lice primitivizma i nekulture.
Piše: Josip Sarić
U punom jeku obveza na poslu i obiteljske ubrzane dinamike pred božićne blagdane odlučih s Filipom Evićem i Borom Kljajićem (sin Marijana Kljajića koji živi u Beravcima) ipak učiniti napor i otići na 7. susret povratnika Župe Hrvatska Tišina. Ponajprije to učinih znajući da ću tamo susresti poznata lica bogatija za još poneku boru na licu, ali i vidjeti zavičaj. Dan tmuran i kišovit. Pravi jesenski. Kako je Pilja (Filip) imao nekog posla u Orašju iskoristili smo priliku i popili kavu kod Koturića u Domaljevcu. I tamo vidjesmo poznanike koji nam se priključiše na kavi.
U povratku iz Domaljevca, kako je još bilo vremena do početka susreta u 12.05 u Donjem Hasiću u prostorijama osnovne škole, zamolih Pilju da napravimo krug i prođemo pokraj Dumnjana, kroz Donju i Gornju Slatinu pa Lugove i kroz Gornji Hasić do mjesta sastanka. Dugi niz godina još od prije rata nisam otuda prošao. Već od razrušene Milerove gostionice brojne ruševine zarasle u šiblje i živiku. Dumnjani u ruševinama, a uz njih izgrađeno naselje na Zasjeci. Bez asfalta i elementarne infrastrukture. Naselje bez smisla i budućnosti, tužno i tegobno. Put kroz Donju Slatinu je uređen jer je to „koridor“. U Donjoj Slatini uređeno nogometno igralište i ništa više. I u Donjoj i Gornjoj Slatini uočljivo je puno kuća starih i u lošem stanju, neodržavane i bez fasada. Neke su napuštene i sa urušenim krovovima. Dojam je posvemašnje neimaštine i preživljavanja. Moguće je da dojam pogoršava i kiseli kišni dan i pustoš na cesti. Lokve po prometnici, kaljuge u dvorištima, puni i preliveni neočišćeni kanali uz cestu ukazuju na nebrigu i neimaštinu. U Gornjoj Slatini dva-tri natpisa „prodajem kuću“. Rijetkost je vidjeti gradilište, i ovdje se kriza očigledno osjeća u još većoj mjeri. Posavina pritisnuta krizom svake vrste i tmurnim oblacima sa dosadnom kišom. Depresija koja se osjeti u zraku.
Izlazimo na cestu Šamac-Gradačac kod Kornice za koju se odmah vidi da je sporedna i neodržavana. Ruševne zgrade bivše pošte i trgovine i poljoprivredne vage zorno pokazuje stanje gospodarstva. Naselje Lugovi u Hasiću utonulo u blato, glib kojega se Hasićani sjećaju još iz davnih dana, prije asfalta. «Pejin» kanal gdje su mnogi u ljetnoj žegi učili plivati zarastao u šiblje i šikaru. Petnaestak djece uz cestu čeka autobus za školu. Malo djece za naselje od više desetaka kuća. Perspektiva i ovog naselja se tavorenje, odlazak mladih i siromaštvo.
Vikendica učitelja Rajka Krstanovića i «markanova» gostionica uništene i zarasle u šumu i šikaru. Prolazeći kroz Gornji Hasić dominira prelijepa crkvica na Uriji. Gostionica Marijana «Muce» ruševina sa stalnim podsjećanjem da njegovi posmrtni ostatci još nisu pronađeni. Lijepo uređena osnovna škola i Dom kulture koji se uređuje odaju brigu za zajedničku imovinu. Još poneka ruševina uz glavnu cestu govori o neodgovornosti ljudi prema svojoj imovini i nepoštivanju djece onoga što su njihovi stari generacijama stvarali. Među njima ima nažalost i onih koji se smatraju intelektualcima, naprednima i pametnima. Odnosom prema imovini pokazuju pravo lice primitivizma i nekulture.
Na skupu povratnika brojna poznata i draga lica. Lica našega kraja. Lica naborana i sretna što su na svome. Puno političara i dužnosnika. Nažalost, misle da im ljudi naboranih lica ponešto vjeruju. Ne vjeruju baš ništa i sami znaju da oni nisu tu radi njih povratnika, nego da su po zadatku. Morali su se odazvati pozivu, pa eto. Ipak najbolji dojam ostavlja gradonačelnik Šamca, htio bi pomoći. Zna da je dužnik Hrvatima, i to bi trebalo nekako iskoristiti.
A povratnici u zimskoj dokolici imaju puno vremena a i strpljenja, ne žure. Svašta čuju u toploj prostoriji, ali malo vjeruju u to. Ali živjeti se mora. Skup je potrajao, pa sam u međuvremenu skoknuo u Sarića sokak i do Šinkovih. Blata kao nigdje na svijetu, ali su bar živike i Čanđička očišćene. Nogometno igralište sa uništenim svlačionicama podsjeća na neka davna, ljepša vremena.
U povratku na kavu kod fra Jose. Dobar domaćin kao i uvijek. Obilazak naše župne crkve, kratka molitva pa put pod noge. Kiša sipi, a do Zagreba treba stići. Prelazimo most na Savi a iza nas ostade Posavina i ljudi u njoj. Naboranih lica, čekajući svoje najbliže i bolje dane. Do slijedećeg susreta u zavičaju.