Yes, you can!

Pismo predsjedniku SAD-a Baracku Obami

A pazi sad ovo, ovo je najluđe, ovako nešto još nisi ni čuo ni vidio: POTRČIM JA, POTRČI I TABLA!
Baš, ovo mi moraš vjerovati, trči na onim svojim limenim stupovima ko na nogama, pa sve preskače jarke i plotove, trči ko da je đavo goni preko onih naših posavskih njiva i vrtlaka!


Piše: Željko Brandić

Dragi moj Baki,
Mogu Ti reći da sam živ i zdrav, zdravlje dobro služi, što takođe želim i Tebi i Tvojoj familiji.
Nisam htio odmah da Ti se javljam, reko’ da ne smetam, a i red je bio sačekati da Ti se gosti raziđu i da se smjestiš onako kako Bog zapovijeda. A znam da si oko toga imao pune ruke posla.

Sad me Vi zanimate, kako Vi i posebno Vaša djeca, da li ima tamo u Americi gripe? Žao mi je djece, čuvajte ih. Vodite djecu doktoru, sad je došlo tako vrijeme, gripa se more spriječiti i vakcinacijom (nije to ništa strašno, 14 injekcija sam dosad, koliko se ja sjećam, primio, računam i one u vojski).

Šta ima novoga kod Vas, kod nas nema kakve novosti, jedino umrla je baba Mara djeda Stjepana, a moram Ti reći i da je Žućo (mačak) otkazo. Što se tiče vremena nije normalno, snijeg je pao poodavno i opet nadopaduje. Bab’ Marina sa’rana kad je bila cijeli dan snijeg je pado.
Meni ne smeta kad pada, bolje spavam, a i dobro sam se pripremio za zimu. Sve imam. Drva imam, vode imam, jelo imam, odjeću imam, obuću imam. Kokoši su, fala Bogu, dobro i nose cijelu zimu, tako da se ne moram sikirati šta ću pojesti, ni ujutro ni u podne ni naveče. Zdravlje služi, šećer je ko mina, sve mi je na svome mjestu.

I još jedna novost, a to je da od rođendana ne pijem, sad već mjesec dana ne pijem ni pivo ni rakiju (samo sok, jagoda). Nešto razmišljam, i bolje je ovako, ne napiti se. A nije se lako ni napiti. Neka oproba da se napije oni koji se nikad napio nije, i njemu neće biti lako!

Toliko o novostima, zasad.

Znam da Te interesuje što ja radim, kako sprovodim ove dane. Što se tiče posla, najviše vodim računa o tavanu: dosad je sve u redu, djevenje ne treba pržit, čvarci su ko mina, krvavice vec polako ponestaje (nije mi žao, kažu baš i nije zdravo za pojest), a kuljenovi i bijele peke čekaju Uskrs i svetog Antu gornjanskog. Kažem vam za sad je sve dobro, ja sam zadovoljan.

Što se tiče drugi poslova, jučer su podkresani jasenovi, a tamo preko Undragovice, na Rastiku, ima i badima (badema) za podkresat, pa ću ja to polako iskresavat. Neće biti dosade, dug je put do Rastika. A i do kraja zime je dugo, ja ću to polako iskresat i položit, biće još i zime i ’ladnoće.

Toliko o poslu.

Dragi moj Baki, sada bih prešao na ono zbog čega sam u stvari i sjeo da pišem.

Slušam ovih dana na radiju (televizor mi u kvaru, pisaću ti kasnije i o tome) kako si svojim dolaskom u Bijelu Kuću mnogim Amerikancima ispunio snove, pogotovo svojima. E baš zbog toga Ti i pišem, računam, kada si ispunio snove tolikima zašto ne bi onda mogao i moj.
(Ali prije toga, ovo Ti moram reći, ne sviđaju mi se te podjele na „moje“ i „tvoje“, „naše“ i „vaše“, ali razumijem ja dobro o čemu se radi, tako je to i kod nas, ovdje u Bosni. Jedino što nemamo Afroamerikanaca, sve ostalo imamo. Ali, nećemo o politici, politike mi je uvr’ glave, a vjerujem da je i tebi tako).

A sad, da ne duljim, znam da nemaš vremena ni za što a kamoli za ovake priče, pa da prijeđem na ono što je sad najglavnije, tj. na san za koji računam da ćeš pomoći da se ispuni. Da bi Ti sve bilo jasno, ukratko ću ga prepričati, uz napomenu da se nikad nisam razumio u te stvari (mislim u snove), i koliko god i što god sanjo nikad nisam bio načisto o čemu se radi, kakva je poruka i što bi neki san mogo značiti.

I ja, kao i svi živi ljudi, svašta sanjam, dolaze mi u snove i sveci i svetice, i anđeli i đavoli, i zmije i štakori i gušteri i puževi, sanjam i ja ko i svi normalni ljudi i .ebozovne crnke i sisate plavuše, sanjam i kako po Bosni gonim ratne zločince, a bome ponekad se sve okrene pa sanjam i kako oni mene ćeraju: najgore je kad kobajagi bježiš, a u stvari sve trčiš u mjestu i nikako da utečeš. E, to je ono najgore što se čovjeku more desit.

Opet ja odo malo dalje od onoga što ti htjedoh ispričati, pa evo sad više neću duljiti, nego krećem odmah, iz ovih stopa:

Sanjam ti ja (i to, pazi sad ovo, baš svaku večer sanjam jedan te isti san), sanjam znači, da sam krenuo u Bosnu, i samo što sam prešo preko mosta iz Hrvatske, kadli na granici tabla na kojoj piše „Dobrodošli u Republiku Srpsku“! Stanem pred nju, ne vjerujem u ono što vidim, a i kako bih mogao vjerovati kad sam pošo u Bosnu, i (dotad sam bio sto posto siguran) došo u Bosnu, a sada preda mnom stoji tabla na kojoj piše da sam „dobrodoš’o“ u neku – „Republiku Srpsku“!

Stojim pred tablom, razmišljam šta mi je činiti, možda sam pobrk’o put, a samo tako i nikako drugačije i ne može biti, ona moja žena opet je, po običaju, pogriješila čitajući kartu, pa smo završili ko zna gdje, možda u Bosni a more bit i negdje drugo (za ovo „negdje drugo“ neću ti reći gdje, previše je vulgarno i za pomislit, a kamoli za napisati).

Primaknem se tabli da bolje vidim šta to na njoj piše kad ono - pazi sad ovo, ovo mi moraš vjerovati! – TABLA SE IZMAKNE! Napravim još jedan korak naprijed, a tabla se opet izmakne. Bože moj, mislim se u sebi, šta je ovo, kakav je ovo san, i da li je ovo što se događa uopće san? Uštinem se, auu, nije san (ovo mi moraš vjerovati, baš tako je bilo, pravo me zabolilo)! Ali, mislim se opet, ako nije san, a šta je onda? Da se nije poludilo!?

Za probu, napravim korak unatrag. I pazi sad ovo: tabla se vrati tamo gdje je i bila do maloprije… Korak naprijed, tabla se izmakne. Korak natrag, tabla se primakne.
A pazi sad ovo, ovo je najluđe, ovako nešto još nisi ni čuo ni vidio: POTRČIM JA, POTRČI I TABLA!
Baš, ovo mi moraš vjerovati, trči na onim svojim limenim stupovima ko na nogama, pa sve preskače jarke i plotove, trči ko da je đavo goni preko onih naših posavskih njiva i vrtlaka!

Trčim ja, trči i tabla. Stanem ja - stane i tabla. Potrčim ja - trči i tabla. I ko zna koliko bi sve to skupa trajalo, ta naša trka da se, nakon nekog vremena, tabla najedanput ne zaustavi i ne ostade stajati k’o da joj je neko noge odsjek’o!

Stade tabla kao da joj je – ponavljam – neko noge odsjeko ili čak i nešto gore učinio, i ni makac dalje. Stanem i ja, da malo odanem. Pogledam gdje smo, mjesto mi se učini nekako poznatim! I pazi sad ovo (ne znam da li je ovo znakovito i što bi to moglo značiti!): zaustavila se tabla u Donjem Hasiću, na onoj našoj novootvorenoj Deponiji čvrstog otpada! I ni makac dalje. Bacim kamen na nju, da je poćeram otale – marš, maarš, mrrš, mršš – tabla ništa. Samo stoji i gleda me onim svojim velikim slovima, gleda u mene ko što bi me gledo, božemiprosti, svaki živi iksan!

A onda se ona, mislim tabla, onaka zajapurena i zadi’ana (valjda od silne jurnjave, i meni, priznajem nije bilo lako, dušu sam skoro ispustio trčeći za njom) okrenu sama oko sebe, uvrni se nekako paćenički, pa se isplažena jezika (ko da je stvarno neki paćenik) sruši i ostade tako ležeći na onom smeću, licem tj. slovima okrenutim ka zemlji. Onaki umoran odustanem od daljnje utrke. Mislim se u sebi, ako joj je tamo dobro, nek i ostane tamo pa nek joj i bude dobro. Sama je sebi izabrala.

I eto, tako završava taj moj san, i sve bi bilo dobro da se na tome i završilo i da je sve i ostalo tako, ali - nije. Tek sad počinje bivati problematično.

„What is problematic here?“ – znam da bi me sad baš to pitao, a i ja bih to isto pitao kad bi mi netko ovako ispričao – kakvi sad problemi, sve je završilo kako treba, tabla je sama izabrala, ti si otišao svojim putem, nema tu nikakvih problema…

E, ima! Ima i te kako!

Problematično je ovo: i slijedeći put kad sam iz Hrvatske krenuo za Bosnu, tabla je opet bila na onom svom starom mjestu, tamo gdje sam je našao i prvi put i odakle sam je već bio poćerao.
Razumiješ sad moj problem? Ja tablu poćeram, ona završi na smetljištu i baš kad pomislim da sam je se riješio nađem je opet tamo gdje je i prije bila, na onom njenom starom mjestu.

Tumačenje ovoga što sam sanjao tražio sam u starom narodnom tumaču snova, Velikoj narodnoj Sanjarici („Svjetlost“ Sarajevo 1992.), ali i tamo ni riječi o tome, pa čak ni o nečemu sličnom. Tek u nadopunjenom izdanju („Sporazum“ Dayton 1995.) iste te Sanjarice uspio sam nešto pronaći.

A tamo pod slovom „T“ ima nešto i o tablama ali kad sve to pročitam, ispada mi nekako bezveze, i ne mogu ništa ni sa čim povezati a najmanje sa svojim snom, a da se i sam uvjeriš da je sve tako ko što ti kažem, dakle bezveze, evo šta tamo piše:

T - tabla
Tablu sanjati znači:
• Srbi: Očekujte neopisivu sreću i osjećaj potpune sigurnosti u sebe i svoju okolinu. Sve to u nekim situacijama može ići na štetu vaših komšija, Hrvata i Muslimana, ali neka vas to ne brine, bitna je vaša sreća i osjećaj vaše sigurnosti.
• Hrvati: Očekujte slijedeće: sve vaše dionice, vaša pokretna i nepokretna imovina (misli se na kuće, podkućnice, zemljišta, šume, konje, krave, traktore, auta i sl.) prepustiti ćete onim koje, kada isto ovo sanjaju, očekuje neopisiva sreća i osjećaj potpune sigurnosti u sebe i svoju okolinu.
• Muslimani: Očekujte nesreću (vidi pod Hajvan!).

Eto, dragi moj Baki, to je ukratko ono što sam ti htio ispričati i za što sam te htio zamoliti: ako je ikako moguće (a znam da ti to moreš), pomozi da se ispuni taj moj san, da se riješim te table i da je ne sanjam više.

Ako nizašta drugo a ono barem zato, a to sada kad si ušo u Bijelu Kuću sigurno znaš i bolje od mene, što je prilikom postavljanju te table jedan od kumova bio i onaj tvoj pret-prethodnik, onaj Klinton. Neću ti pričati šta je taj sve radio po Bosni, to ćeš već saznati od drugih, ali samo da znaš: Šprico je on, osim po Moniki, i drugdje po svijetu pa tako i po Bosni. Problem je u tome, Monika je svoju aljinu lako oprala, a ovo što je on radio po Bosni ne pere se tako lako, ne pomaže tu nikakvo, pa čak ni ono kako ga zovu - kemijsko čišćenje!

Eto toliko od mene o svemu što sam imao da kažem. Na kraju primi puno pozdrava od mene.
Pozdravi i djecu nebrojeno puta, sto pet i opet!
Tvoj Maki.

P.s. Bog i želim od tebe pismo da pročitam! Koliko je važno pismo, a kamoli da se sastanemo i da se malo ispričamo i vidimo!
P.p.s. Prije nego što nalijepim markicu, moram Ti još jednom napomenuti: Nemoj zaboraviti na ono najglavnije, ovo o ispunjenju moga sna!