Prvi susret povratnika župe Tišina

Gornji Hasic, 22.12.2006.

Pogled na župu iz župnog ureda

ili kratka informacija o ratnim i poratnim prilikama i neprilikama župe Tišine:
Cijenjeni prijatelji, dame i gospodo! Poštovani nositelji civilnih i crkvenih vlasti!
Župa Majcinstva BDM Hrvatska Tišina je protjerana 19. travnja 1992., oko 5.000 ljudi, žena i djece. Oko pet stotina ljudi je odvedeno u logor, kao i sam župnik fra Jozo Puškaric. U logoru su mjesecima maltretirani, premlacivani, a dvadesetak logoraša je i ubijeno. Ni dan danas se ne zna za njihove posmtrne ostatke. Ostali su nakon pet – šest, a neki tek nakon 8-9 mjeseci mucenje i maltretiranja, razmijenjeni!

Ostali župljani naše župe su izbjegli na slobodno podrucje, a potom raseljeni diljem Hrvatske i Zapadnih zemalje. Gubitak vjernika za ovu župu je neprocjenjiva šteta. Takoder je odnesena kompletna župna arhiva, crkvene knjig i župne Matice stare više od 150 godina, te sav župni i crkveni inventar. Crkveni objekti su u potpunosti devastirani. Godinama su stajali otkriveni (župna kuca i crkva), a toranj župne crkve u Tišini i filijalna crkva u Novom selu su minirani i potpuno srušeni.
Procjena ratne štete crkvenih objekata je 1,5 miliona maraka.

Župni ured još uvijek nema ni traga ni glasa o svojoj arhivi, župnim Maticama koje su stare preko 150 godina, te crkvenom inventaru, postajama križnoga puta, kipovima od bronce u prirodnoj velicini te dva zvona. Sve je to odneseno, sklonjeno, opljackano ili ukradeno. Možete to nazivati kako hocete, krajnje je vrijeme da se odgovorni potrude i vrate imovinu i pravo na ime, život i postojanje ovih naših sela i ljudi koji su u njima rodeni.

Ratnu štetu obiteljskih kuca i posjeda u materijalnom smislu je teško je izracunati. Rijec je o tisucu uredenih kuca koje su u ratu i poslije rata pljackane, devastirane i uništavane. Sva materijalna dobra su otudena. Ako bi se sve to pomnožilo s 20, 30 ili u prosjeku 50.000 KM po obiteljskoj kuci onda se dobije cifra od 50 milijuna maraka. Šteta je svakako i mnogo veca jer je opcina ostala bez velikog broja svojih stanovnika, bez preko tisucu školske djece i možda najvrijednijih radnika u svojim firmama, a svakako bez ponajboljih poljoprivrednika i djelatnika u maloj privredi.
Ono što najviše vrijeda u svemu ovom jest da su žitelji župe Tišine godinama ulagali u ovu opcinu, u ovu državu, a deset godina poslije Daytona još uvijek nitko ne stvara uvjete povratka, a kamo li nadoknade ratne štete! Iskreno smo zahvalni za svaku pomoc koju smo primili. Ona je nekih tristotinjak tisuca maraka kroz sve ove godine (preciznije: obnovljeno je oko 150 kuca s donacijama koje nisu bile vece od 20 tisuca maraka).

To je samo kap u moru ovih naših ruševina. Kad bi se samo infrastruktura temeljno obnovila (elektro mreža, cesta i vodovod) život povratnika bio bi kud i kamo ljepši.
Zna se cesto cuti: „Nece ljudi da se vracaju!“ To nije istina. Cijela župa bi se sutra vratila kad bi bilo barem osnovnih uvjeta za život, a ne da im se na sve moguce nacine prijeci povratak. Pa ljudi danima skupljaju raznoraznu papirologiju, od povrata imovine koja im je oteta, pa stajanje u redovima za osobnu kartu i po cijelu noc do vadenja nekih izbjeglickih kartona koje moraju imati i oni koji su i prije rata i u ratu radili u inozemstvu. A to što im je kuca srušena i imovina opljackana, nikom ništa. Pojeo vuk magarca.
Još jednom, lijepa Vam hvala koji ste danas došli da cujete za nas. Nismo Vas pozvali da Vam pricamo svoje jadikovke. Ovakvih i strašnijih prica ima i na drugim mjestima.
Ipak smo Vas pozvali da Vas upitamo što možete uciniti za nas, za ljude koji su se vratili, koji se žele vratiti i za one koji su se zaboravili vratiti!
Svima je potrebno vlastito, a pogotovu izgubljeno ognjište.

Ja znam da Vi svi možete mnogo pomoci i zato smo Vas pozvali. Jer ovako dalje ne ide. Sramota je to i za Posavinu i za Republiku Srpsku i za cijelu državu Bosnu i Hercegovinu. Pricamo i maštamo o nekoj Europi, kao da ce nam svijet nešto dati što nemamo ili što nismo u stanju sami uciniti. Krajnje je vrijeme da se barem sredstva koja su odredena upotrijebe tamo gdje su najpotrebnija.
Nije dobro da se iz ministarstva iz Banja luke pitaju, pa zar vi pripadate RS-u, a oni iz Sarajeva vele pa Vaša je opcina Bosanski Šamac. Ili stalno se prica o nekim obecanjima i lažnim nadama.
Nije mi cilj da nabrajam nagativnosti i ružne stvari koje sam doživio kroz ove tri godine koliko sam ovdje. Nema ih!
Ovdje je prava Tišina i to Hrvatska Tišina u prenesenom i stvarnom smislu: po selima vidiš tu i tamo po kojeg covjeka, njive su obrasle u dracu i travu, kuce su porušene i što drugi ne odnesu srušit ce se samo, po cesti ne prolazi nitko osim po koja baka ili djed. Ne cuje se smijeh i cika djece jer ih i nema.

Stanje idealno za one koji su ga takvim napravili i još se cude: „Vidi, covjece šta nam napraviše!“
Da! Pa ako su i napravili veliki svjetski umovi, a mi poslušali: zar još nismo došli pameti da to popravimo? Ili možda još uvijek mislimo da to tako mora biti.
Ja mislim da ovako niti može niti smije dalje trajati!

Prvo: dragi moji župljani ovo je naša zemlja i naša država koja nam je dana na dar, a pametnjakovici neka je zovu kako hoce.
Drugo: dosta je bilo da nam se vodje rata smiju nad zlom koje su nacinili. „Vidi kako smo ih pobijedili, potukli i porušili, nece se oporaviti ni za pedeset godina, a možda i nikada“, vele oni. A zaboravljaju da onaj tko cini zlo, najprije ga cini samome sebi!
Trece: ako je nešto u ratu izgubljeno, uništeno, srušeno, sada smo dužni i kao ljudi i kao vjernici to vratiti i uciniti i ljepšim i boljim nego što je bilo!
Cetvrto: Cijenjena gospodo, predstavnici crkvenih i civilnih vlasti, hvala Vam lijepa što ste našli vremena da nas posjetite i pogledate naš jad i bijedu!
Peto: Lijepo Vas molim, koliko je to u Vašoj mogucnosti da pomognete barem ovim ljudima koji su se vratitili da dostojanstveno žive i umru na svojim ognjištima.

Svi koji imate što reci na temu održivog povratka ili još bolje na temu OBNOVE I ŽIVOTA izvolite za mikrofon, a vec u proljece bit ce novi SUSRET POVRATNIKA na kojem cemo popricati o svemu što ste obecali i ucinili!
Hvala lijepa!
Na kraju: Hvala lijepa svima koji ste dosli i pomogli u organiziranju ovoga susreta!
Pozivam Vas na skromni rucak uz tanjur graha!

Živa rijec stvarnih obnovitelja

Ivica Cvitkušic: Povratak u neizvjesnost
Povratkom koji je zapoceo 2000. godine, naši župljani bili su uvjereni da ce im povratak na ognjišta riješiti sve njihove probleme. Svi su oni bili uvjereni da ce sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima, tj. Aneks 7 biti u cijelosti proveden. Medutim, vec prvi povratnici su naišli na prepreke. Znamo da u clanu 1. Aneksa 7 stoji da se sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Obje strane su bile dužne da omoguce siguran povratak bez ikakvog rizika, uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije. No, poznato je da ovaj sporazum uvelike nje bio poštivan.
Vec na prve povratnike, tj. obitelj Pepic u Hrvatskoj Tišini u dvorište su bacene bombe, gdje je napravljena manja materijalna šteta, a ranjen je i kucni pas obitelji Pepic. To je ucinjeno organizirano, planirano i opomena drugima da se ne smiju vracati.

Slican slucaj bio je i u Gornjem Hasicu gdje se iz vatrenog oružja pucalo po kuci povratnika Vinka Antunovica. Strane su bile dužne poduzeti sve neophodne mjere za zaustavljanje ovakvih aktivnosti zastrašivanja unutar svojih teritorija. Ovaj sporazum bio je samo mrtvo slovo na papiru.
Strane su takoder bile dužne osigurati tocne informacije kako bi raseljena lica imala uvid u procjene uvjeta povratka. Same informacije su bile veoma šture, pa su se raseljena lica slabo mogla time pomoci.

U clanu 2. govori se o stvaranju uvjeta povratka. Strane se obvezuju da na svojim podrucjima stvore politicke, ekonomske i društvene uvjete za povratak. Takoder su bile dužne omoguciti svaku pomoc izbjeglicama i raseljenim licima, te im omoguciti da ponovno grade svoje živote.
A sada se pitamo da li je itko naše povratnike obilazio, jesu li ih upitali ima li kakvih problema, od cega žive? Toga naravno da nije bile. Povratnici su u startu bili osudeni da se sami snalaze i žive kako umiju. Žalosno je da nikada nitko od vlasti nije imao vremena da obide malobrojne povratnike.
U clanu 4. strane su bile dužne osigurati nadziranje povratnika, zatim osigurati kratkorocne pomoci za sve povratnike i raseljena lica koji su u oskudici. Ovdje moram napomenuti da u našoj župi niti jedna osoba nije dobila nikakvu socijalnu pomoc od vlasti opcine Šamac.Mi znamo da je opcina Šamac u oskudici s novcem, ali gdje je novac koji se svake godine odvaja iz budžeta za povratnike i raseljena lica. Vjerojatno je taj novac išao u krivome smjeru kao što idu i donacije kojima se trebala obnoviti porušena imovina raseljenih lica. Šteta je još veca jer je mnogo kuca i objekata uništeno ne samo u ratu nego i poslije Daytona.

Tako je zaseok Barišici i Ivkici nakon rata ostao bez 40 kuca i svih popratnih objekata. Sve je to srušeno nakon Daytona. Zanimljivo je da nitko od vlasti i policije nije zaustavio ovo rušenje. Takoder je bilo paljenja kuca prilikom deložacije. Ni tada se nije moglo sprijeciti uništavanje hrvatske imovine.
Ovdje moram napomenuti da su i sve hrvatske šume isjecene, a i dan danas se kradu od strane nepoznatih pocinitelja. Sve što se napravi nad imovinom povratnika, tj. uništi uvijek su pocinitelji nepoznati.

Kada sam spomenuo clan 1. Aneksa 7, gdje su strane dužne omoguciti siguran povratak, bez rizika i uznemiravanja, zastrašivanja, mogu slobodno reci da i dan danas naši povratnici imaju problema. To se odnosi na kradu auta koja se redovito dogada za vrijeme Božica i Uskrsa. Za vrijeme naših najvecih blagdana povratnici su uznemireni jer strahuju da ce im netko otuditi auto.
Takoder moram napomenuti da u zadnje vrijeme imamo zastrašivanje od strane clanova lovackog društva koji pucaju oko naših kuca. Mi znamo da oni ne bi smjeli biti blizu naših kuca barem 200 metara, a dešava se da pucaju kraj samih kuca. Ovo su teške provokacije jer su lovci cesto u alkoholiziranom stanju pa se bojimo da bi moglo doci do incidenta.
Pored ovih zastrašivanja i dan danas se ovdje vrši diskriminacija hrvatskog naroda. Ova diskriminacija je najveca kada je u pitanju obnova kuca. Raspodjela donacija se vrši bez suglasnosti Hrvata. Npr. u zadnje vrijeme samo je jedna kuca u Hrvatskoj Tišini dobila donaciju, a Novo selo koje je potpuno srušeno nije moglo dobiti niti jednu donaciju. S ovakvim raspodjelama donacija potpuno smo nezadovoljni. Najveca diskriminacija hrvatskog naroda u Donjem Hasicu je bila odluka opcine Šamac za otvaranje deponije smeca. Ova deponija je napravljena bez pristanka savjeta mjesne zajednice Donji Hasic i bez dozvole gradana ovoga mjesta. Ujedno moram napomenuti da komunalno poduzece koje odvozi smece koristi put kroz Jelas gdje žive povratnici. Put su najvecim dijelom sami povratnici uredili, a sada ga drugi uzimaju i koriste kako hoce.

Što se tice zapošljavanja naših povratnika, tu se nema što reci jer naših povratnika nema nigdje uposleno. Ni dan danas u opcinskim službama nemamo niti jedne osobe.
I što je najžalosnije: ratnim protjerivanjem Hrvati su ostali bez svojih kuca i imovine. Nacinjena je ogromna ratna šteta. Pitamo se hoce li ikada itko za to odgovarati i kada ce ratna i poratna šteta biti nadoknadena?