Fra Mirko Brandić
Umro je kao robijaš u zloglasnoj zeničkoj kaznionici
U nedjelju 6. lipnja 2010. na sv. misi u 11 sati sjetit ćemo se mučeničke smrti našeg FRA MIRKA BRANDIĆA!
Fra Mirko Brandić rođen je 14. kolovoza 1885. u Donjem Hasiću, u župi Tišina kod Bosanskog Šamca, od oca Petra i majke Lucije rođ. Kobašević. Polazio je franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a studij bogoslovije u Livnu i u Sarajevu.
Za svećenika je zaređen 1909. godine. Služio je kao kapelan na Plehanu i u Tramošnici, a kao župnik u Špionici, Tolisi, Tišini, Tramošnici i Domaljevcu.
Umro je 5. lipnja 1947. u zeničkoj kaznionici.
Fra Mirko Brandić bio je vrlo revan i uzoran svećenik. Trideset osam godina proveo je u pastvi. Cijelo to razdoblje bilo je ispunjeno plodnim svećeničkim životom. Uz redovite svećeničke aktivnosti gradio je novi župni stan u Tišini, obnovio toliški franjevački samostan i bio član uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Naravno da su njegova velika aktivnost, požrtvovnost i ugled koji je imao među vjernicima, smetali komunistima kada su 1945. došli na vlast, iako mu ništa konkretno nisu mogli predbaciti. Ipak je 1946. osuđen na tri godine zatvora. Nije ih uspio izdržati. Već 1947. umire u zloglasnoj Zenici.
U službenom glasilu Provincije Bosne Srebrene o njemu piše:
Cijeli svoj tridesetogodišnji aktivni život nakon svršenih bogoslovskih studija našeg pokojnika ispunjen je plodnim radom nadahnutim ljubavlju prema redu i svome narodu.
Fra Vitomir Slugić o njemu svjedoči:
Umro je u zatvoru u Zenici. Uprava kaznionice je obavijestila samostan da je umro. Znalo se gdje je i pokopan, ali kako je groblje raskopano, njegove kosti su slijedile sudbinu ostalih kažnjenika…
Pobacane su sve u jedan zajednički grob. Danas se ne zna ni gdje su, jer su sada na tome mjestu zgrade za policajce koji čuvaju zatvorenike.
Autor ovog Martirologija radio je kao zenički robijaš u građevinskoj brigadi i sjeća se toga groblja. Zvalo seTrijangla. (Znao sam da tu leže mučenici, svećenici, fratri, domobrani i ustaše. Sve su to bile nedužne hrvatske žrtve. Pomolio sam se za sve koji ondje počivaju... nap.aut.)
Kad bi ovi grobovi mogli progovoriti i kad bi nam ovi ljudi mogli iznijeti svoje muke i patnje! Sve što ovdje pišemo nije ni približna slika onih patnji koje su oni preživjeli. Svi oni koji su preživjeli nisu toliko stradali jer su ostali živi. A što je sa onima koji nisu ostali živi? Tko će njihove patnje ispričati? Kako su umirali bez liječnika, bez svećenika, bez posljednje pomasti, bez ispovijedi, bez upaljene svijeće. Takva je bila smrt svećenika robijaša. Ako je išta u životu svećenika mučeničko, onda je to smrt svećenika robijaša koji umire bez svetih skramenata, bez crkve, bez zvona i bez svojih vjernika. Dođu dva-tri robijaša i bace te u zemlju, bez križa na grobu, piše samo robijaški broj.
Zato su svećenici koji su u zatvoru umrli mučenici. Smrt je teška i kad čovjek umire u svojemu domu, okružen svojim najmilijima, opremljen sakramentima umirućih. A zamislite smrt svećenika bez križa, bez svijeće, bez ijednog prijateljskog lica.
Izvor i literatura:
Bosna Srebrena, Sarajevo 1947., broj 10 str. 82
Pisma fra Vitomira Slugića, Sarajevo, 21.10.1991.
Zahvala Janji Brandić pok. Ðure i njezinoj kćerki Mari, te unuci Ani na sačuvanoj i ustupljenoj fotografiji fra Mirka Brandića (sasvim gore).