Fra Petar Ević
(1890 - 1985)
Rođen je 19. XII. 1890 u Donjem Hasiću, župa Tišina, od oca Luke i majke Marte rođene Abramović. Na krštenju je dobio ime Pavo. (*118)
Osnovnu školu je završio u Bosanskom Šamcu, a gimnaziju (6 razreda) u Visokom, kamo ga je poslao susjed i tadašnji župnik u Tišini, fra Martin Vučković. U novicijat je stupio u Fojnici i uzeo ime fra Marijan, koje je za svečane zavjete zamijenio u fra Petar. Bogosloviju je završio u Sarajevu. Tu je primio svećenički red 20. srpnja 1914. godine.
Bio je kapelan u Dubravama (u dva navrata), Kraljevoj Sutjesci i Tolisi (u dva navrata), gdje je bio i samostanki vikar (1932 – 1934) i (1950 - 1955). Bio je župnik u Koraću (1927 - 1929), Biloj kod Livna (1929 - 1931), Tramošnici (1931 - 1932), Špionici (1934 - 1941), Tišini (1941 - 1942), Tolisi (1942 - 1945), gdje je ujedno bio i gvardijan, i u Dubravama (1945 - 1948). Godine 1948. dolazi u Tolisu i ostaje tu do svoje smrti (37 godina). Godine 1955. je umirovljen, ali zbog nestašice svećenika i dalje aktivno radi u pastoralu. Godine 1975. zbog teške operacije (prostata) prestaje s aktivnim pastoralnim radom. Sedam godina kasnije (1982) vid mu počinje slabiti, zato prestaje govoriti misu i moliti oficij. Operativnim je zahvatom skinuta mrena s očiju, ali ni dalje nije mogao čitati. Šetnje su mu postale sve rjeđe i kraće.
Fra Pero je bio u svemu odmjeren i umjeren čovjek. S ljudima je uvijek lijepo postupao. U svom radu i svakom poslu je bio krajnje točan i savjestan. U susretu s ljudima u svakom čovjeku je prepoznao dar Božji, bez obzira na vjeru i naciju. Bog mu je dao dug život te je proslavio zlatnu i dijamantnu misu, što je inače rijetkost. (*119)
Fra Pero je bio čovjek molitve. I onda kada je imao naporan radni dan, nalazio se na putovanju, društvu, godišnjem odmoru … uvijek je nalazio vremena za molitvu. “Mnogo se štošta događa bez moga sudjelovanja“, znao je govoriti, „ali se to nikada neće dogoditi s mojom molitvom.“ Oficij je prestao moliti tek kad više nije mogao čitati, ali je ostala molitva krunice do zadnjega daha.“
Bio je čovjek ispovjedaonice. S njom je bio povezan čitav svećenički život. Prije zvaničnih misa, rekao bi svoju misu i odmah sjedao u ispovjedaonicu. Već u 6 sati jutrom je bio u ispovjedaonici. U tom je bio točan kao sat. Svijet je to znao i najprije se skupljao oko njegove ispovjedaonice. I nije znao za umor u ispovjedanju. Ako je, i kada je trebalo, satima je ispovjedao.
Opremati bolesnike i ići na sprovode, nikad mu nije bilo teško. Spremno, bez prigovora i mrmljanja, to je obavljao i u sedmom desetljeću, kao i u mladomisničkim danima.
Bio je čovjek poslušnosti. Službe i premještaje primao je bez ogorčenja i protesta, s poštovanjem starijih i uvjerenjem u njihovu dobronamjernost. Bilo je dana kad se po naredbi starijih morao, kao samostanki starješina, brinuti za braću, bašču, njive, kao i za svećenički podmladak u ono nemirno i burno vrijeme. U tom se radu obistinilo ono: „Tko zna slušati, nije mu teško ni zapovijedati.“
Bio je skroman, jednostavan i dobar svećenik. Nikad se nije želio isticati, ni stršiti iznad ostalih, ali je za sve imao lijepu riječ, razumijevanje i strpljivost. Njemu se mogao svatko slobodno izjadati, ali i pohvaliti. Znalo se da će fra Pero svakoga razumjeti i za svakoga imati lijepu riječ. A riječi, koje je izgovarao, sadržavale su samo ljubav i pravdu. Njegove usne nisu znale za ogovaranje i klevetu.
Volio je mladež i lijepo se osjećao u društvu mladih svećenika diveći se njihovom znanju onih predmeta i struka što su u njegovo vrijeme bili nepoznati. Dok su ga još oči služile znao je uzeti školske udžbenike govoreći da želi “obnoviti i dopuniti ono što nije naučio u školi”.
Od svoje mladosti je živo nastojao živjeti kao pravi fratar, to jest “manji brat” svakom čovjeku, gradeći svoje čovještvo na svojoj vjeri u Boga. S pravom se za njega može reći da je u svom životu svjedočio snagu evanđelja Isusa Krista.
Zbog svog plodonosnog, humanog i korisnog rada kroz dug život. Odlikovan je 9. V. 1979. godine Ordenom zasluge za narod sa srebrenom zvijezdom, Ukazom Josipa Broza Tita,. (*120)
Umro je u svojoj samostanskoj sobi 14. prosinca 1985. godine. (*121) Umro je od starosti i iznemoglosti. Pokopan je na mjesnom groblju Karaula. Nakon ukopne mise koju je u toliškoj Crkvi predvodio preuzvišeni gospodin dr Marko Jozinović, vrhbosanski nadbiskup i provincijal fra Luka Markešić od pokojnika se u crkvi oprostio o. nadbiskup i o. Provincijal, a na groblju gvardijan fra Perica Martinović i predstavnik općine Orašje Mišo Pavičić. (*122)
*118 Preci su mu došli iz Slavonskog Svilaja, i to pod prezimenom Bartolović. Radi nedoličnog djelovanja jednog člana velike obitelji, fra Perini su se roditelji odijelili i po imenu bake Eve prozvali se Evići. Tom zgodom su iz Tišine prešli u Donji Hasić. Podatak prema kazivanja samog fra Pere.
*119 Bosna Srebrena, Sarajevo 1964., god XV., br. 9, str. 149, 150; Bosna Srebrena. Godina XXV, br. 9. Sarajevo 1974., str. 188.
*120 Arena, tjednik. Broj 966, Zargeb 27. lipnja 1979., str. 12, 13. Oslobođenje. Sarajevo, 28. 1. 1981. str. 8.
*121 “Nekrologij Franjevačkog samostana u Tolisi, str. 349., god. 1985.
*122 Bosna Srebrena, broj 12. Sarajevo 1985, str. 337 - 341; Vrhbosna, br 1. Sarajevo 1986.,: Svjetlo riječi, siječanj 1986., str. 6.
