Kako sam postao svećenik
''Ako baš i budem svećenik - mogu biti samo u Bosni, u Đakovu ili negdje drugo, nikada!''
25 GODINA SVEĆENIŠTVA: Fra Joso Oršolić – Brkanlić
Draga braćo i sestre, draga rodbino i prijatelji!
Fra Joso Oršolic
Ako bih Vam rekao da je brzo prošlo ovih 25 godina od 5. srpnja 1986. kada nas je u katedrali zaredio biskup Franjo Komarica, ništa Vam novo ne bih rekao. Ta svi znate da godine brzo prolaze. Ali, meni je već prošlo mnogo više, dvostruko više, preko pedeset godina i to je ona lijepo-ružna činjenica koju Vam moram spomenuti.
Kad počinješ školu drugi te u nju vodi. Mene su mama ili dada odveli u školu, ne sjećam se sada točno toga dana. Ali se dobro sjećam nekih pojedinosti: učila nas je učiteljica Jelica pokojnog doktora Miće Stojanovića. Bilo je to samo u prvom razredu. Za mene nešto najljepše u skoro cijelom školovanju. Onda je došao Slobodan Tešić, drugi razred, pa Osman Širić, treći i četvrti razred. Od petog do osmog bilo je svakakvih nastavnika, a kao bolje mogu spomenuti Ivicu Šimića, Marka Dominkovića, Pavu Nedića, Katu Oršolić itd.
E, sad dođe kraj osnovne škole koji je imao i neke svoje male pripreme. Naime, sada fra Pero Oršolić, a onda još uvijek Peja tetka Marke već je bio u Visokom dvije godine. Jednom ili dva puta i ja sam otišao tamo da vidim kako mu je. Sve je to izgledalo nekako ogromno i neobično za mene, a opet na neki način čudno i privlačno. Najviše me zanimala njegova priča o životu u Visokom, koja nije uvijek bila najljepša: teško učenje, puno obveza, mnogo đaka, pa i onih koji nisu znali zašto su tamo.
No, kada je došlo ferije, nakon osmog razreda, nekako spontano sam krenuo s Pejom svaki dan na misu. Nije ni on morao ići a pogotovu ja, no to nam je bilo sasvim obično jer smo i prije, pogotovu na zornice išli redovito. Nije bilo važno što su počinjale u 6 sati ili čak možda su bile i u pola šest. Najzanimljivije je bilo to što smo jedno vrijeme imali pokvarena bicikla pa smo se čak i špagom šljepali u crkvu.
I tako je nekako proletjelo to ferije. Trebalo je donijeti odluku. Sve je nekako bilo daleko i nesigurno, a Visoko kao da me je zvalo i nisam se mogao otrgnuti: moram tamo i gotovo. Zamolio sam tadašnjeg gvardijana fra Juru Piljića da napišemo zamolbu. On je to rado učinio. Nisam osjetio da mu je nešto posebno drago ili sam se možda svega toga bojao. No, vrlo brzo je stigao odgovor. Bio sam primljen u prvi razred i dobio sam broj 49. Sad su pred mamu i Luju došle nove brige: treba sve što je na popisu od garderobe nabaviti i napisati (navesti) broj. One su to ipak sve na vrijeme učinile i napunile kofer stvarima koji se našao k'o stvoren od dadinog boravka u Njemačkoj. I opet je nekako brzo došao dan kada je trebalo krenuti u Visoko, 28. kolovoza. Vlak je u 9.05 sati. Imamo i prijevoz do Bosanskog Šamca: Mija Matkić iz Ugljare je bio spreman sa svojom bijelom folcikom (žabom) da nas odveze. Do Šamca smo uglavnom šutjeli. Nešto se stsnulo u sve trojici. Ja sam bio s razlogom tužan, odoh od svoje Posavine, mame, dade, brata i sestara, rijeke Save i Tolise, svinja i krava, al' nisam znao što su oni tužni, pa oni su odrasli ljudi i ne smiju biti žalosni.
U Šamcu smo svi spretno iskočili iz 'žabe'. Dada je uzeo, u još mlade ruke, svoj, sada moj, kofer sa stvarima, a ja sam pod jednu ruku zgrabio jorgan, a pod drugu jastuk i penji se na vlak. Treskali smo se nekih pet-šest sati do Visokog. Put mi nije potpuno nepoznat, ali sam se malo pribojavao onoga što će doći. I bilo je s razlogom.
Tamo nas je primio fra Vitomir Silić, prvi prefekt, pregledao kofer i uvjerio se da imam sve stvari koje je trebalo donijeti. Onda smo otišli kod fra Alojzija Ištuka, drugog prefekta, da mu predamo dokumente i ono što treba uplatiti kao i džeparac koji treba imati za sitne potrepštine. Nakon toga fra Mirko Filipović (tada novak, a sada gvardijan na Plehanu) me odveo do moje sobe br.10 i pokazao mi moj krevet i ormar.
I tako je nekako prošla prva noć, a onda je došlo jutro, dan prvi i najteži. Trebalo je dadu ispratiti. Otišao sam s njime do izlaznih vrata, pozdravio se i vratio na stepenice. Tek kada sam vidio sa stepenica da stvarno odlazi, onda sam imao osjećaj kao da zemlja podamnom propada. Tada sam prvi puta shvatio da dalje moram sam! Do tada je sve bilo lako, a sada će biti i poteškoća.
I tako su tekle godine srednje škole-gimnazije. Jedna za drugom kao nekakav nezaustavljivi niz. Škola, Božić, Uskrs, ferije, pa opet škola. Jedva sam čekao da dođe matura i da se sve to završi. I došao je i taj trenutak završetka gimnazije.
Nije bilo nekih poteškoća u srednjoj školi. Malo bi se nekada zaštekalo iz npr. grčkog ili latinskog, ali tu je bio fra Ignacije Gavran koji je znao sistem za sve školske poteškoće, i nikada mu nije bilo teško izaći u susret. On je za mene bio pravi anđeo od čovjeka, iako kažu da je kao odgojitelj bio jako, jako strog. A ja sam ga doživljavao blagog i pitomog kao što je bila moja baka Luja.
Nikad je nisam vidio ljutu. Uvijek je bila nasmijana i nikada nije prošao moj imendan, a da ona ne bi došla i donijela nam barem grudicu šećera. Takav je bio i fra Ignacije. I on je bio deseto godište. Sve je znao i nije bilo jezika koji nije barem pokušao učiti, a razumio je i govorio desetak jezika. I drugi su mi profesori bili dobri. Jedino možda nisu bili najpravedniji, po mome mišljenju, što me malo zbunjivalo. Kako to da i ujaci mogu biti nekad malo pristrani? No, s vremenom sam i to shvatio.
U novicijat sam stupio 15. srpnja 1989. godine. Zajedno s fra Marijanom Dadićem sam zakasnio prvi dan priprema za novicijat. Stigli smo vlakom sutradan, jer nam je, dan prije, vlak izmakao za čitav sat, nismo došli na vrijeme u Bos. Šamac. Meštar fra Perica Vidić je shvatio naše opravdanje. U novicijat nas je došlo 16 đaka od 24 koliko nas je završilo maturu. Istina jedan broj je otišao u Hercegovinu, a ostali su odustali.
Novicijat je bio prava kušnja. Meštar, fra Anđelko Barun, je uvijek imao neke svoje finte, sumnjičenja, pa čak i optužbe na moj račun. Možda je to bio samo sistem ili način odgajanja, ali ja nisam želio sudjelovati u svemu tome. Ako nešto nisam učio, onda nisam i gotovo. Moja je riječ uvijek bila bez okolišanja i nekog traženja milosti i opravdanja, pogotovo ako nešto nisam bio kriv. Prošla je i ta godina prave kušnje, ne ponovilo se!
Čim sam završio novicijat došla je druga vojska. Već 21. lipnja otišao sam u Rumu na odsluženje vojnog roka. Punih petnaest mjeseci, s jednim mjesecom skraćenja odrapio sam u Rumi kao tenkista. Nije sve bilo crno, ali mnogo više ružnih stvari nego osjećaja da je vojska uistinu potrebna. S vojnicima je bilo lijepo, ali starješine su uvijek s nekom sumnjom gledale na popove. Čim neka frka odmah na raport: što ti misliš, zašto je to tako, šta da se radi, itd? Uvijek sam bio neki dežurni krivac i još su pokušavali, tj. stalno su «sprečavali i pazili» da ne bi slučajno pričao o «popovima» i širio «verske laži»!
Uvijek sam se opravdavao da sam tek završio gimnaziju i da nisam još ni u teologiju krenuo, ali «strah od mene» uvijek im je bio pred očima, pa kad bi kulminirao onda su pred vojskom vrištali: «Kakva nagrada, on je pop, njega treba ubiti!» No, ipak se to nije nikada dogodilo, a bilo je nekoliko prilika.
Budući da sam imao skraćenje uspio sam na vrijeme doći na početak školske 1981. godine.
Kao da sam se ponovno rodio. Upravo je ta godina započela s odlaskom studenata u Asiz i Rim. Bolji početak nisam mogao ni zamisliti. Iz bliza smo vidjeli tko je to sv. Franjo, koliko puno ima sljedbenika i kako je to dobar, blag, mudar i odgovorno uporan čovjek. Možda sam tada najbolje shvatio kako nisam pogriješio što sam bosanski franjevac.
Naime, bilo je šanse da lako postanem i svećenik đakovačke biskupije, što sam djetinje spretno izbjegao još prije polaska u osnovnu školu. Naime, tetka Marica, bakina sestra, je pitala mamu da ja budem kod nje i tetka Pere. One su to često zapitkivale, a ja sam se kao mislio pa ću im reći što sam odlučio. Onda mi je dosadilo njihovo zapitkivanje, pa sam im odlučno rekao da ne dolazi u obzir da ja idem od svoga brata i svojih sestara, a oni to što imaju mogu dati kome hoće. Mene to ne zanima, a ako baš i budem svećenik mogu biti samo u Bosni, u Đakovu ili negdje drugo, nikada. Onda se malo i zaplače. Pa više nisu nikada to pitale.
Kroz teologiju sam nastavio raditi fotografije, crno bijele, kao i u Visokom gdje sam otprilike izradio desetak tisuća i potrošio mnogo vremena koje se moglo i bolje upotrijebiti. Na to me je gonila neki potreba da budem od koristi zajednici. A kako su svirači iz gimnazije napustili, u novicijatu sam se prihvatio sviranja i pjevanja za mise. Ujedno sam učio svirat i gitaru.
Budući da sam već nešto u novicijatu naučio svirati, toga sam se prihvatio i u teologiji, kao i samog banda «Jukić», koji je nekako u moje vrijeme upao u krizu.
Zamolio sam tadašnjeg meštra fra Benedikta Vujicu da preuzmem sastav, nabavimo nešto instrumenata koji su dotrajali i da se pripremamo za mlade mise. On je to s malim zatezanjem i dozvolio, kao 'da vidimo kako sviraju Posavljaci!' No, ja se ipak nisam šalio. U sastavu su bili: fra Pero Oršolić (župnik u Brajkovićima), fra Marijan Dadić, fra Marijan Živković (sada gvardijan u Tolisi), fra Ilija Krezo (svećenik u Njemačkoj) i fra Stjepan Lovrić (odgojitelj u Visokom), a kasnije i fra Ivica Karatović (župnik u Novom Šeheru), te fra Anto Pušeljić (župnik u Orašju). Tako smo mi nastupali neke tri-četiri godine i svirali na tridesetak mladih misa. Nije baš bilo lako. Čak smo se, na povratku iz Rame, sa pokojnim fra Nikolom Bagarićem pred Bugojnom i slupali. Nitko nije poginuo ali smo dugo nosili posljedice i ožiljke.
I onda je došla zadnja godina teologije: pripreme za vječne zavjete. To smo imali na Košljunu s franjevcima ostalih provincija, mjesec dana. Možda na neki način i ponajljepši dani studentskog života. Malo smo slušali predavanja, malo se molili, a onda po cijeli dan smo bućkali po moru. Tamo sam upoznao fra Ivana Perana (Peranova misa). Već tad sam rekao ovo je svet čovjek. Kako samo oduševljeno pjeva, a pogotovo misu koju je sam napisao. Pomislio sam: pa i ja bih volio nešto tako imati u sebi. Nakon toga došli su vječni zavjeti, đakonat. Đakonsku praksu imao sam u Novom Šeheru. A onda, trenutak prave odluke: ređenje!
Trebalo je odlučiti: biti ili ne biti. Do tada je sve nekako bilo i ne mora se biti. Sad se više nije imalo kuda. Priznajem da nisam mogao sam domisliti. Znam što misle roditelji. Mama je uvijek govorila: Joso moj, ako je tebi to teško nemoj se ti ništa sikirat. A i dada bi rekao, lopatu u šake, posla uvijek ima. Radit se i živjet mora, a nećeš bit ni gladan ni žedan dok smo mi živi, a dalje kako znaš.
I tako je i bilo. Pomolio sam se, lijepo otišao na ispovijed u jednu crkvu u Sarajevu. Tamo sam rekao svoje dileme. Ne znam točno što mi je sve taj svećenik rekao, kako me savjetovao. Ali evo me, ja sam danas tu: 25 godina svećenik. Još se nisam pokajao i nije mi žao. Kada bih ponovno birao, opet bih bio bosanski franjevac i ujak, jer čini mi se da i ne znam ništa drugo biti.
Kako su prošle ove godine i što je sve bilo, to bi trebalo pričat danima, pa neka to ostane za slijedećih, ako Bog da 25 godina.
A sada je najbolje da pogledamo finale ovoga što sam Vam ispričao: mladu misu od 3. kolovoza 1986. godine! Hvala!
 |
 |
25 GODINA SVEĆENIŠTVA fra Jose Oršolića bit će proslavljeno uz posvetu crkve 6. kolovoza 2011.